Lord Džordž Gordon Bajron je jednom rekao: „Ja ne volim ljude manje, nego samo volim prirodu više.“ U ovim riječima krije se tihi bunt i nježna privrženost, duboka unutrašnja istina koju mnogi od nas nose, a rijetko je izgovaraju. One nijesu poruka hladnog otuđenja od ljudi, već izražavaju jedan drugačiji oblik ljubavi, onu koja je iskrena, iskonska i slobodna.
Čovjek, kao
društveno biće, od najranijih dana je uvezan za druge ljude. Ljubav,
prijateljstvo, zajedništvo - sve to oblikuje naš identitet i osjećaj
pripadnosti. Ipak, u ljudskim odnosima često se pojavljuju i nesporazumi,
razočaranja, očekivanja i ograničenja koja sputavaju slobodu bića. Ljudi su
složeni, nepredvidivi, ponekad i surovi. Njihove želje, slabosti i strahovi
mogu nas povrijediti, ili nas u najmanju ruku ostaviti praznima.
Nasuprot tome,
priroda stoji kao vječiti saveznik, nepromjenljiva i neuhvatljiva, ali i nježna
i uzvišena. Voljeti prirodu više ne znači odbacivati ljude, nego pronalaziti u
prirodnim pojavama odraz nečeg dubljeg - autentičnog, čistog, bezuslovnog.
Šumski zrak, šapat vjetra, ritam talasa i tišina zvjezdanog neba - to su
kontakti sa svijetom koji ne traži ništa zauzvrat, osim naše pažnje i
prisutnosti.
Priroda je mjesto
gde se umiruje um i hrani duša. U njenom zagrljaju pronalazimo prostor za
razmišljanje, za povezivanje sa sobom i sa univerzumom. Voljeti prirodu znači
poštovati cikluse života, prihvatiti neizbježnost promjena, i kroz to razvijati
saosjećanje, ne samo prema sebi i drugima, već i prema svakom obliku života.
U savremenom
svijetu, često zatrpanom tehnologijom i brzim tempom života, odnos sa prirodom
postaje i oblik unutrašnje pobune - povratak jednostavnosti i iskrenosti.
Ljubav prema prirodi podsjeća nas na ono što smo duboko u sebi, ali smo možda
zaboravili u buci svakodnevice: da smo dio većeg sistema, da je svaki dah dar,
i da je naša snaga u povezanosti, a ne u kontroli.
Dakle, „ja ne
volim ljude manje, nego samo volim prirodu više“ nije rečenica otuđenja, već
otkriva put samospoznaje i istinske slobode. Ona nas uči da ljubav može biti
višestruka i slojevita, da možemo voljeti ljude, ali i njegovati onu dublju,
mirniju, iskreniju vezu sa prirodom koja nas hrani i obnavlja.
U toj ljubavi
nema uslova, nema očekivanja, samo prisutnost i zahvalnost. I to je, možda,
najčistiji oblik ljubavi koji postoji.
