„Samoća je raskoš bogatih duhova.“ - Ivo Andrić
Postoje
riječi koje su tihe, a odzvanjaju kroz cijelo biće. Andrićeva misao o samoći
spada u takve. Jednostavna, kratka, gotovo šapat, ali u tom šapatu odzvanja
mudrost vjekova. Samoća, po njemu, nije kazna, niti bijeg. Nije odsustvo
društva, već prisustvo duha. I samo onaj koji je duhovno bogat zna to
prepoznati.
U
savremenom svijetu, samoća se često zamjenjuje usamljenošću. Mnogi je
izbjegavaju kao sjenku. U svakom trenutku nastoje biti zauzeti, okruženi,
uključeni. Strah od tišine nije ništa drugo do strah od susreta sa samim sobom.
Jer tišina ne laže. U njoj padaju maske, riječi iščezavaju, a sve ono što se nosi
duboko u sebi, izađe na svijetlo. Ko to nije spreman da vidi, bježi.
Ali
tišina je hram. Samoća - oltar.
Duhovno
bogat čovjek ne izbjegava samoću. On joj se vraća kao izvoru. U njoj on ne
traži odgovor, već prisustvo. U njoj ne moli za nešto, već za NIŠTA: za čisto
bivanje, za jasnoću postojanja, za ogoljeni pogled ka istini.
Meditacija
samoanalize, kakva se praktikuje po učenju Svamiđija, nije ništa drugo do
ulazak u tu duboku samoću. To nije usamljenost, to je hrabrost. To je spuštanje
u tišinu gdje se gleda pravo u ogledalo svijesti. Gdje se vidi gdje boli, gdje
se pamti, gdje se voli, gdje se strahuje, gdje se nada.
I
tu se vidi nešto još veće: da je čovjek mnogo više od tijela, emocija i sjećanja.
On je prisustvo. Posmatrač. Iskra Božanskog koja svijetli kroz oblike i uloge.
I u samoći se ta iskra najjasnije vidi. Tamo nema predstave. Nema potrebe da se
bude neko. Tamo se samo JESTE.
Samoća
nije muk, to je govor bez riječi. Nije zatvorenost , već otvaranje ka unutra.
To je najiskreniji susret sa samim sobom. A možda, i najdublji susret s Bogom.
U
tom svjetlu, Andrićeva riječ nije samo literarna opaska, to je unutrašnja
istina. Samoća je raskoš, ali ne svakome. Ona je raskoš bogatih duhova, jer
samo oni znaju da iznutra gori svjetlost koju spolja ne traže.
I
tek kad čovjek zavoli svoju samoću, on shvata da nikada nije bio sam.
