Postoji duhovnost koja oslobađa, uzdiže, omekšava srce, čini čovjeka hrabrijim, prisutnijim, otvorenijim. A postoji i ona druga - tiha, lijepa, besprijekorno umivena - koja je sve, osim duhovna.
Lažna duhovnost
ne živi iz srca, nego iz straha. Ne traži istinu, nego mir po svaku cijenu. Ona
ne ulazi u tamne hodnike sopstva, već ih prekriva tamjanom i ceremonijama, ne
da bi ih pročistila, nego da bi ih zaboravila.
Ona ne
transformiše ego, već ga samo zamaskira. Umjesto: „Ne bojim se istine,“ ona
kaže: „Ne želim se zamarati.“ Umjesto: „Otvoreno gledam i bol i radost,“ kaže:
„To nije moja vibracija.“ I tako, u ime „mira“, okreće glavu od nepravde. U ime
„viših frekvencija“, izbjegava ljudsku patnju. U ime „pozitivnosti“, ignoriše
ono što traži reakciju.
Ali prava
duhovnost ne bježi.
Ona je tišina
koja ne isključuje, nego sve uključuje. Ona ulazi u haos, ali ne postaje haos.
Sluša bol, a ne pravi se gluva. Prava duhovnost ne traži samo svjetlost, ona
zna da je ponekad put do svjetlosti kroz mrak.
Lažna
duhovnost je ugodna, ali sterilna. Istinska duhovnost je istovremeno i oganj i
voda. I blagost i snaga. Ne kaže: „Ja sam iznad ovoga,“ već: „Ja sam u ovome,
ali nijesam od ovoga.“ Ne traži da pobjegne, traži da vidi. Da bude prisutna.
Da voli i kad boli.
Zato, ako
tvoja duhovnost ne mijenja tvoj karakter, ako te ne čini hrabrijim, ako ne
rasteže tvoje granice, ako te ne poziva da budeš bolji prema drugima, to nije
duhovnost. To je dekoracija.
Duhovnost nije
utočište od svijeta. Ona je prisustvo svijetu, ali iz srca.
