Jedna od najopasnijih zamki na putu duhovnosti nije pad, nego lažni uspon. Nije neznanje, nego umišljena spoznaja. Nije tama, nego svijetlo koje zasljepljuje umjesto da osvijetli.
Duhovni ego je
sofisticiran. Ne viče, ne prijeti, ne dominira snagom, već dominira
suptilnošću. Umjesto da kaže: „Ja sam bolji od tebe,“ on kaže: „Ja sam iznad
toga.“ Umjesto da pita: „Kako da pomognem?“, on izgovara: „To je tvoja karma.“
Umjesto empatije, nudi lekcije. Umjesto ruke, nudi ceremonije.
Duhovni ego ne
nosi skupocjeni sat, ali nosi skupocjeno mišljenje o sebi. Ne hvali se
imovinom, ali se hvali „probuđenošću“. Ne gradi kuće, već slike o sebi kao
uzvišenom biću koje više „nema potrebe da se spušta u svijet“.
Ali prava probuđenost
se ne uzdiže iznad, već silazi niže, tamo gdje najviše treba. Ona ne ostavlja
druge iza sebe, već se savija da povede. Ne pokazuje se, nego se žrtvuje. Ne
traži titule nego traži istinu – i ništa osim nje.
Duhovni ego
voli da kaže: „Sve je dobro.“
Istinska duhovnost pita: „Šta mogu da uradim da bude bolje?“
Duhovni ego se
boji greške, jer podriva njegovu sliku.
Istinska duhovnost cijeni i grešku, jer iz nje raste.
Duhovni ego
voli publiku - istinska duhovnost voli tišinu.
