Duhovni put nikada nije bio bučna povorka. On ne prolazi glavnim ulicama, ne traži pažnju, ne grabi publiku. To nije autoput, već uska staza između ponora i istine. I tom stazom se ne ide u grupama, ide se sam.
Istinska
duhovnost nije kolektivni trend. Ona nije maska, nije status, nije pripadnost
nekoj zajednici koja će umjesto nas nositi odgovornost za rast. Duhovnost je
susret sa sobom - tih, dubok, često bolan, ali uvijek iskren.
Masa
voli formu. Voli rituale, uniforme, slogane. Ali duhovna suština ne voli masu,
jer se u masi najlakše izgubi ono najbitnije: unutrašnji glas.
A duhovni put upravo od njega počinje. Od jednog pitanja koje se pojavi u
tišini: „Ko sam ja bez svega što su mi rekli da jesam?“
Zato
je duhovnost uvijek bila nepopularna među masama.
Jer ne nudi brze odgovore.
Jer traži odricanje, a ne uzimanje.
Jer ne nudi slavu, nego unutrašnju tišinu.
Ne moć nad drugima, već slobodu od sebe.
Svijet
nudi reflektore. Duhovni put gasi svijetla.
Svijet nudi sliku. Duhovni put traži istinu.
I dok masa trči za potvrdom, duhovni čovjek traži da je se oslobodi.
To
nije lako.
I zato nije za svakoga.
Ali zato jeste poziv za svakog ko ne može više živjeti kao svi.
Ko osjeća da je život više od uloga, više od očekivanja, više od onog što se
"mora".
To je zov slobode.
Ne slobode da radiš šta hoćeš, već slobode da budeš ono što jesi.
Duhovni
put nije pokret.
To je jedan čovjek.
Koji se u nekoj tišini usudio da kaže:
“Neću više da živim tuđe snove.
Hoću da pronađem sebe.”
I
možda će taj čovjek hodati sam, dugo.
Ali na kraju će shvatiti da nikada nije bio sam.
Jer sve što je istinski tražio, već je bilo u njemu
Zato
buđenje nije kolektivna odluka, već intimni lom. To nije pokret koji
pratiš, već pukotina u tebi kroz koju počne da ulazi svjetlost.
Ona najtiša, ali najistinitija.
Čovjek
ne kreće putem istine jer su svi krenuli.
Naprotiv, često krene upravo kad svi idu u suprotnom pravcu.
Jer duhovni zov dolazi ne iz vanjskog impulsa, već iz unutrašnje nelagode.
Nešto u tebi zna da ovaj svijet ne može biti sve.
Nešto u tebi boli, i pita se zašto.
Nešto ne pristaje.
I
tada počinje put.
Ne grupno. Ne po kalupu. Ne zbog drugih.
Već sam, polako, nesigurno, ali iskreno.
Taj
glas ne viče. On šapuće. Zato ga masa ne čuje.
Čuje ga samo onaj ko se odmakne od buke, od očekivanja, od uloga.
Duhovni
put nikad ne obećava lagodnost. Ne daje garancije. Nudi jedino istinu.
A istina često boli, jer najprije ruši laži koje su nas hranile.
Ali zato, kad jednom istina nikne u srcu više ne trebaš ni publiku, ni priznanje,
ni odobravanje.
Trebaš samo tišinu. I korak po korak, put kojim hoda jedan.
Jer
samo takav put vodi do Boga.
Ne u masi, nego u samom sebi.
