„Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.“ - Ivo Andrić
U
ovoj kratkoj, ali duboko istinitoj rečenici, Andrić je sažeo jednu od najsuptilnijih
istina postojanja - onu koja ne djeluje kao kazna, niti kao nagrada, već kao
zakon postojanja, kao ravnoteža, kao ogledalo onoga što uistinu jesmo.
Davanje
ne mora biti veliko, upadljivo, ni materijalno. Nekada je najdublje ono što se
ne vidi: blaga riječ upućena nepoznatom, pažnja prema tuđem bolu, tiho
strpljenje, iskreni oproštaj…. Kada to dajemo, ne znajući ni kome ni zašto, to
ne nestaje. To život upija, bilježi, i u svom vremenu vraća.
Ne
uvijek kroz iste ljude, niti na isti način, ali zakon odjeka djeluje. Kao što
meditacija vodi do unutrašnje tišine, gdje saznajemo da misao nije kraj, nego
početak, tako i ovaj zakon otkriva da ništa nije izgubljeno što je iz čiste
namjere dato.
Ponekad,
tek kroz godine, kroz izazove i preobražaje, vidimo kako se ono što smo nekada
posijali, sada vraća kao razumijevanje koje nijesmo tražili, kao ruka koja nas
podiže, kao blizina koja iscjeljuje. I jednako tako, sve što je dato iz
oholosti, iz manipulacije, iz potrebe da se uzme, a ne da se daruje, i to se
vraća, ali u obliku gubitka, praznine, unutrašnje hladnoće.
Meditacija
i introspektivni rad nam često otkriju gdje smo griješili u davanju: kad smo
davali da bismo nešto dobili, kad smo ljubav koristili kao sredstvo, a ne kao
suštinu. No, jednom kad duša nauči da daje iz preobilja, a ne iz potrebe, onda
i život postaje tok. Tada davanje ne umara, nego obnavlja.
Jer,
kako kaže Andrić, „život nam vraća“. Ne kazni nas, ne nagrađuje, nego nas
ogleda. I onda kad prestanemo da čekamo nagradu, kad počnemo da dajemo iz
zahvalnosti što postojimo, tek tada, tiho, neprimjetno, ali neminovno - sve se
vraća.
