Naučeni smo da se smrti plašimo. Da je odlažemo, da o njoj šapućemo, kao da će nas i sama pomisao na nju pozvati bliže njenom pragu. U kulturi gdje se sve mjeri po trajanju - života, mladosti, produktivnosti - smrt je neuspjeh, kvar u sistemu. A zapravo, ona je njegovo savršenstvo.
Postoje ljudi
koji, suočeni sa krajem, ne padaju u očaj. Ne zato što su hladni, niti zato što
su se „pomirili“ u nekoj ravnodušnoj rezignaciji. Naprotiv. To su oni koji su
stvarno živjeli, imali svrhu, i zato kraj ne doživljavaju kao propast, već kao
zaokruženje.
Takvi ljudi ne
traže da žive vječno, jer im ni jedan dan nije bio protraćen. Oni ne jure za
„još vremena“, jer su naučili da trenutak može biti vječnost ako si mu potpuno
prisutan. Za njih, produžavanje života po svaku cijenu nije vrijedno ako se
žrtvuje njegov kvalitet, dostojanstvo, smisao.
Oni ne
odbacuju liječenje. Naprotiv. Ali odbacuju iluziju da je samo trajanje važno.
Znaju da je važnije kako se živi,
nego koliko. I zato su sposobni da odbace
ono što samo produžava bolest, ne i život.
U tom pristupu
smrti nema očaja, ima mudrosti. Prihvatanje kraja nije poraz, već znak da je
čovjek prošao kroz svoje životne cikluse sa dovoljno prisustva, ljubavi i
jasnoće da zna: ovo je dovoljno.
Jer nije
hrabrost u borbi po svaku cijenu. Prava hrabrost je u miru. U stavu: “Ne moram više.
Sada je vrijeme da idem.”
To nije poraz.
To je pobjeda nad strahom.
Nije
kukavičluk. To je sloboda.
Nije kraj
života. To je njegova zrelost.
Oni koji tako
odu, ne ostavljaju za sobom pustoš. Ostavljaju mir. Tišinu. Ne onu koja dolazi
od praznine, već onu koja dolazi kada shvatimo da je sve bilo na svom mjestu.
Zato, kada
dođe kraj, možda ne treba pitati: „Zašto već?“
Nego: „Jesam li živio dovoljno sada?“
Ako jesam,
onda je i kraj prirodan. Bez jadikovanja.
Kao list koji otpada sa drveta kad mu dođe vrijeme.
Ne iz očaja.
Nego iz pripadanja.
