Nekada smo slušali kako život u nama kuca snažno, gotovo bučno. Gurali smo naprijed, vjerovali da nema kraja, da sve tek počinje.
A onda, jednog
dana, kao da se ritam promijeni. Otkucaji postanu mekši, sporiji, dublji. Kao
da sat u grudima ne mjeri više minute, već smisao.
Tada počinje
tiho sređivanje. Ne samo ladica i papira, već i misli, uspomena, odnosa. Čovjek
osjeti da želi ostaviti prostor čistim, kao da se sprema za put. Sve češće
naviru slike iz prošlosti, sve češće se sabira ono što je urađeno i ono što je
propušteno. Čovjek uviđa da mnogo toga više nema smisla odlagati: riječi koje
je trebalo reći, oproštaje koje je trebalo dati, osmijehe koje je mogao
pokloniti. Taj unutrašnji sat podsjeća da vrijeme, iako prolazno, može biti
puno ako ga živimo svjesno.
Kada čovjek zatvara
krugove koje je dugo ostavljao otvorene, nekome sa strane to može izgledati kao
„crna slutnja“, ali zapravo je to prirodna poruka tijela i duha - podsjećanje
na konačnost.
Ali, važno je
razumjeti da taj sat ne donosi strah. Naprotiv, on donosi duboki mir. Onaj ko
ga oslušne bez panike, shvati da otkucaji nijesu prijetnja, nego ritam života
koji se mijenja. Kada kuca snažno, tjera nas da jurimo, da osvajamo, da
gomilamo. Kada kuca tiše, uči nas da zastanemo, da pogledamo unazad, da
pronađemo smisao u onome što već imamo. Svijest da se život polako sabira u
šaku dragocjenih trenutaka: šetnja kroz opalo lišće, šum rijeke, topla ruka na
ramenu, nečiji osmijeh koji još uvijek grije.
Biološki sat,
kada uspori, ne govori da smo slabiji – već da je vrijeme dragocjenije. Njegovi
tihi otkucaji podsjećaju da ne treba više juriti, već stati. Gledati. Voljeti.
Zahvaliti. Tada i male stvari dobijaju novu vrijednost. Jedna šetnja s
prijateljem, jedan razgovor koji se pamti, jedan trenutak tišine pred zalazak
sunca, postaju bogatiji od svega što smo možda nekada smatrali uspjehom. Tiši
otkucaji sata nijesu slabost, nego poziv na jednostavnost i zahvalnost.
I možda je
upravo u tom tišem ritmu skrivena najveća snaga: da naučimo živjeti
jednostavno, a bogato. Da svaku kap vremena osjetimo kao beskraj.
Na kraju, kada
sat utihne, možda nije važno koliko je puta otkucao, nego šta smo čuli u
njegovim otkucajima. Brojaće se svjetlost i toplina koje smo ostavili iza sebe.
