"Nijesam lav da
bih mogao savladati svoje neprijatelje.
Savladati
samog sebe, ako uspijem, biće dovoljno." - Rumi
Postoje borbe
koje svi vide - riječi koje branimo, stavovi koje ističemo, uvjerenja koja
pokušavamo odbraniti pred drugima. A postoje i one druge, nečujne, bez
svjedoka, koje se vode u tišini našeg unutrašnjeg prostora.
To su trenuci
kad osjetimo potrebu da odgovorimo, ali umjesto toga udahnemo. Kad ego vrišti
za priznanjem, a mi mu šapatom kažemo: „Sada ćuti.“
Kad poriv da budemo u pravu zamijeni želja za mirom.
Kad se u tišini izborimo da ne uzvratimo istom mjerom.
Kad ne okrivimo druge, već se zapitamo: „Gdje sam ja u svemu ovome?“
Rumi nas
podsjeća da ne moramo biti lavovi prema spolja. Da nije potrebno da nadglasamo,
da pobijedimo, da dokažemo bilo šta. Jer neprijatelji koje trebamo savladati nijesu
oko nas, već u nama. Sujeta koja želi
pažnju. Oholost koja se hrani tuđom slabosti. Zavist koja sapliće radost. Strah
koji se krije iza maski sigurnosti.
Te unutrašnje
sile ne osvajaju teritorije, ali osvajaju misli. Ne udaraju pesnicom, ali troše
snagu. Ne viču, ali stvaraju buku u tišini.
Savladati sebe
ne znači postati „bolji“ po nekoj tuđoj mjeri. Ne znači zatomiti autentičnost,
glumiti vrlinu ili pobjeći u samopotiskivanje. To je, prije svega, poziv na prisustvo. Da oslušnemo šta se u nama pokreće u
određenim trenucima - zašto nas neka riječ povrijedi, zašto tražimo potvrdu,
zašto je ćutanje nekad teže od odgovora.
To nije čin
snage kakvu svijet prepoznaje. To je snaga koja ne diže glas. Snaga da ne
reaguješ automatski. Snaga da vidiš sebe onakvim kakav jesi, i ne pobjegneš.
Neće nam niko
aplaudirati zbog toga. Neće biti svjedoka našeg tihog trijumfa. Ali mi ćete
znati. Biće to znak da smo, korak po korak, postali manje vođeni sobom, a više
prisutni u Sebstvu.
A možda, na
kraju tog puta, nećemo postati lavovi.
Ali ćemo postati ljudi - oni koji znaju kako
izgleda kad se unutrašnji rat zamijeni mirom.
