U jeziku postoji nevidljiva granica između šapata i krika. Poezija je šapat koji sadrži eksploziju, a roman je krik koji se tiho širi kroz vrijeme. Jedna rečenica može biti cijeli svijet u poeziji; u romanu, cijeli svijet se razlaže na rečenice.
Neko je
duhovito rekao da je beletristika nastala jer autori nijesu znali da pišu
poeziju: nijesu umjeli da u tri stiha kažu sve, pa su morali da napišu tri
stotine stranica. U tome ima ironije, ali i istine. Poezija je jezik sabijen do
srži, destilat emocije, misli i vizije. Da bi pjesnik rekao "volim
te", on mora da pronađe način da to zvuči kao nešto što niko nikada prije
nije rekao, a da je i dalje istinito. Romansijer, s druge strane, može da
potroši cijelo poglavlje da pokaže jedan pogled, jednu ćutnju, jednu stolicu
pored kreveta.
Zato poezija
ne trpi suvišno. Ona ne oprašta višak riječi. Roman to može, i mora. Jer roman
živi u prostoru, vremenu, detalju. On prati tok svijesti, psihološke siluete,
ritam disanja likova. Roman nije samo šta se desilo, nego i kako, zašto, kroz
čije oči.
Poezija grabi
u središte. Roman kruži oko jezgra. Oboje žele isto, istinu, ali koriste
različite puteve. Jedan ide kroz šumu meteora, drugi kroz polje sjenki.
Zato su veliki
pjesnici često i veliki romansijeri u duši, ali rijetko obratno. Napisati dobru
pjesmu znači pomiriti glas duše i glas jezika u jednoj eksploziji. Pisati roman
znači imati strpljenje da tu eksploziju prevedeš u dugotrajan žar koji grije
stranice.
Na kraju, i
jedno i drugo je pisanje srca. Samo što poezija govori dok gori, a roman dok
tinja.
