Sve zlo na svijetu može se svesti na jednu, naizgled bezazlenu rečenicu: „Ovo je moje.“ U trenutku kad čovjek izgovori te riječi, stvara se granica. Granica između njega i svijeta, njega i drugih, njega i samoga sebe. Ono što je „moje“ dobija vrijednost, ono što je „tuđe“ gubi vrijednost.
Iz te granice niče vezivanje.Vezivanje rađa strah -
strah da se ono „moje“ ne izgubi. Strah vodi u borbu. Borba u sukob. Tako se,
gotovo neprimjetno, iz malene riječi „moje“ rađa pohlepa, zavist, ljubomora,
nasilje, rat.
Čovjek misli
da posjeduje stvari, a zapravo stvari posjeduju njega. Misli da „ima“, a u
stvari „je vezan“.
Suprotan put postoji. Kada umjesto „moje“
čovjek počne osjećati „naše“, zid se pretvara u most. A kad umjesto „moje“
osjeti jednostavno „jeste“, tada nestaje granica. Tada svijet nije zbir
vlasništava, već prostor jedinstva.
Joga i mudrost
svih duhovnih tradicija uče upravo to: odricanjem od riječi „moje“ ne gubi se
ništa, već se dobija sloboda. Sloboda od straha, od gubitka, od sukoba.
Na kraju,
ostaje samo ono najjednostavnije i najistinitije:„Ovo jeste.“
Ni „moje“, ni „tvoje“. Samo jeste.
I u tom
„jeste“ počinje mir.
