Nijedan put koji vodi unutra nije bez trnja. Nijedno buđenje nije bez bola. Duhovni put nije blag zbog toga što su tvrdokorne laži koje nosimo godinama. A istina - istina mora da ih polomi. Zato boli.
Ali
bol na tom putu nije znak da nešto nije u redu.
Naprotiv, to je znak da konačno nešto
jeste.
Kada
se krene dublje u sebe, prvo što se sretne nije mir, već haos. Izbiju sjenke,
stare rane, potisnute slabosti, zakopana razočaranja. Sve ono što je godinama
gurano pod prag svijesti sada izlazi na svijetlo. I upravo tada većina
odustane. Jer su mislili da je duhovnost lagana, meka, puna osmijeha i unutrašnjih
sunčevih zraka.
A
ona je - istina.
A istina najprije - boli.
Kako
tada ostati na putu?
Tako
što se ne bježi od bola.
Tako što se ne traži drugi put, nego se dublje ide u isti.
Tako
što se bol ne tumači kao znak pogrešnog smjera, već kao znak ozdravljenja. Kao kad rana zasuši pa
zategne kožu - neprijatno je, ali znači da se zatvara. Tako i duša - zateže kad
iscjeljuje.
Ostati
znači biti vjeran sebi. Onome što je počelo da raste u tišini. Znači ne izdati
ono što znaš u trenucima kada to što znaš ne osjećaš.
Znači
razumjeti da tama nije dokaz da svjetlost ne postoji.
Već poziv da je tražiš dublje.
Na
tom putu nema garancija, osim jedne:
Ako ostaneš - nećeš biti isti.
Bićeš istinitiji.
Bićeš – bliži Sebi.
I
jednog dana bol prestane.
Ne naglo, ne kao izbrisan, već kao tišina koja se neprimjetno spusti.
Ono što je ranije boljelo, sada je prihvaćeno. Ono što je izazivalo strah, sada
je poznato. I ne boli više.
Ali
to nije praznina. To je prostor.
Unutrašnji prostor koji ranije nije postojao.
Prostor mira, tišine, prisutnosti.
Počinješ
da osjećaš sebe iznutra, ne kroz misli, već kroz prisustvo.
Više ne juriš za sobom - već si tu.
Ne moraš više da se dokazuješ - znaš ko si.
Ne tražiš potvrde - imaš mir.
To
je nagrada onima koji su izdržali.
Ne
dolazi ekstaza, niti vatromet.
Dolazi jednostavnost.
I to je najdublja milost - da ti je dovoljno da budeš.
Bez reflektora. Bez očekivanja. Bez buke.
Kad
bol prestane - počinje postojanje.
Ne kao forma, već kao istina.
I
tu počinje pravi život - tih, ali pun.
Nevidljiv, ali snažan.
Ne za svijet - već za dušu.
Samim
tim - za svakog koga dodirneš.
