Bolest često napada tijelo kao neumoljiva sila - razarajući, iscrpljujući, ograničavajući svaki pokret, svaki dah. U tim trenucima tijelo gubi snagu, klone, a često i sam život izgleda kao da polako bježi.
Ali,
baš onda, u toj tišini slabosti, u toj ranjivosti, javlja se nešto što je
neuništivo - duh.
Duh
koji ne poznaje bol kao poraz, nego kao izazov.
Duh koji vidi dalje od granica kože i kostiju, koji osjeća sebe ne u tijelu,
već izvan njega, u dubini postojanja.
Kad
bolest nadjača tijelo, ono prestaje biti gospodar, ali duh se ne predaje. Naprotiv,
duh preuzima prijesto, postaje čuvar unutrašnje svjetlosti.
Bolest
može slomiti tijelo, može ograničiti njegove mogućnosti, ali ne može dotaknuti
ono što je u čovjeku suštinski slobodno. Ne može ukrasti njegovu volju, njegovu
nadu, njegovu vjeru, njegovu ljudskost.
I
ako duh ostane nepokolebljiv, ako ga bolest ne natjera da se preda, bolest može
pobijediti tijelo, ali nikada neće pobijediti čovjeka.
Ta
nepokornost duha je najdublja pobjeda, i ona se ne mjeri zdravljem tijela, nego
snagom srca.
U
toj nepokornosti, u toj tihoj revoluciji svake ćelije, rađa se smisao života
koji prevazilazi bolest.
Jer
istinski život nije u odsustvu patnje, nego u sposobnosti da se kroz patnju
sačuva snaga, dostojanstvo i ljubav.
I
u toj snazi, bolest prestaje biti kraj - postaje samo jedna stranica na putu,
dio veće priče koja se zove čovjek.
Prava pobjeda nije izlječenje, nego
nepokornost.
Jer duh, kad ostane uspravan, ostaje slobodan i kad tijelo klekne.
