“Ljudi
se ne kažnjavaju za grijehe, nego sami grijesi kažnjavaju ljude”. - L. N. Tolstoj
Kada
izgovorimo riječ "kazna", gotovo refleksno pomislimo na nešto što dolazi
- od Boga, zakona, društva, roditelja. No istina je dublja i tiša: loše djelo
je kazna za sebe. Ne mora doći ni sud ni presuda da bi čovjek osjetio
posljedicu. Ona nastaje istog časa kad je djelo učinjeno, jer svaka loša misao,
riječ, postupak, kao da ukrade komad svijetla iz čovjekove unutrašnjosti.
Niko
ne mora reći "kriv si", jer duša to već zna. I ne samo da zna, nego i
trpi, ne zbog kazne izvana, već zbog rascjepa unutar sebe.
Grijeh
nije mrlja na savršenstvu, on je rana na životnoj osjetljivosti. Čovjek više ne
vidi jasno, ne osjeća čisto, ne vjeruje punim srcem. Taj pad svijesti nije trenutni,
ali je neumoljiv. I tu je korjen kazne - ne u spoljašnjem gubitku, već u
unutrašnjem otupljenju.
Zato
je duhovni život zapravo proces iscjeljenja. Povratak kapaciteta da se bude
živ. Jer ono najgore što čovjek može izgubiti nije ni zdravlje, ni imetak, ni
položaj, već osjećaj svetosti života, sposobnosti da u svakom čovjeku
prepozna lice svoga bližnjeg.
