“Stvarna kazna za svako loše djelo je ona koja se vrši u duši samog prestupnika, a ona se sastoji u smanjenju njegovih sposobnosti da se koristi dobrima života”. - L. N. Tolstoj
Postoji kazna
koja nije ni vatra, ni zatvor, ni osuda drugih ljudi. To je kazna koja se
odvija tiho, u samoći, bez riječi i bez svjedoka, u duši samog čovjeka. Tolstoj
jasno kaže: kazna nije ono što dolazi nakon
lošeg djela, nego ono što ono jeste
u svom djelovanju unutar bića.
Kada čovjek
počini loše djelo, u njemu se nešto zatvori. Ne gubi on samo kontakt sa
moralnim zakonom, gubi kapacitet da voli, da osjeća dubinu trenutka, da se
iskreno raduje, da primi ljepotu bez sjenke gorčine. Njegove sposobnosti da se
koristi dobrima života – radošću, mirom, osjećajem svrhe - počinju da blijede.
I to je ono najtragičnije: nevidljiva suša duha.
Mnoge ljude ne
kazni društvo, ne stigne sud, niti ih iko javno prozove. Ipak, oni iznutra
venu. Njihova radost postaje površna, njihova osjećanja mehanička, njihova
prisutnost u svijetu blijeda. Ne znaju šta ih je "slomilo", a to je
upravo ono što su sami posijali. Dobra života još postoje oko njih - priroda,
ljubav, umjetnost, tišina, blagostanje - ali oni više nemaju duhovni kapacitet
da ih dožive.
To je istinski
gubitak: ne imanja, već sposobnosti da se uživa
u onome što već imamo.
Duhovni put
nije tu da nas sačuva od kazne, već da nas osposobi da živimo potpuno, da
budemo prohodni za ljepotu, otvoreni za prisustvo, osjetljivi za istinu. Svako
loše djelo, svaka izdaja, svaka laž, čak i prema sebi, sije sloj tame koji
umanjuje tu osjetljivost.
Zato oprost,
sebi drugome, nije samo etički čin, on
je povratak sposobnosti da budemo živi.
