“Nemam prava da umanjim nečiju vrijednost. Nije bitno šta ja mislim o nekome, već šta taj neko misli o sebi. Umanjiti nečije samopoštovanje je grijeh”. - Antoan Sent-Egziperi
Postoji
u čovjeku nešto krhko kao krilo leptira, a ipak nosi čitav njegov svijet - samopoštovanje. To je ono tiho,
unutrašnje „da“ koje čovjek izgovori sebi kada se pogleda bez srama i bez
stida. Kad mu to „da“ oduzmeš, ne udaraš ga spolja, nego iznutra; ne rušiš mu
kuću, nego temelj na kojem kuća stoji.
Ezgiperi,
čovjek čistine i tišine, znao je da nema većeg grijeha od onoga u kojem se
umanjuje nečija vrijednost. Jer šta je zapravo ljudska vrijednost? Nije to uspjeh, ni slava, ni priznanje. To je jedno jedino uvjerenje: „Ja
sam biće koje ima pravo da postoji.“
Kad
to pravo drugome oduzmemo - podrugljivošću, osudom, prezirom, ili nekim
nasilnim činom - mi ne sudimo njemu, nego sebi. Čovjek koji može da umanji tuđu
vrijednost, uvijek to čini iz sopstvenog nedostatka. Iz straha, iz nesigurnosti, iz povrijeđenosti koja traži žrtvu.
Andrić
bi rekao: „Ima ljudi koji nose u sebi tamu i ne znaju šta bi s njom, pa je
posipaju po drugima.“ A Tolstoj bi tiho dodao: „Prava dobrota počinje tek kada
osjetiš da si u stanju da nekoga poniziš i odlučiš da to ne učiniš.“
U
tome se krije dubina ove misli: nije važno šta ja mislim o tebi, jer moje
mišljenje je samo sjenka mojih iskustava, mojih rana, mojih ograničenja. Važno
je šta ti misliš o sebi. Važno je šta se dogodi u onom skrivenom mjestu tvoje
duše kada ostaneš sam sa sobom.
Umanjiti
nečije samopoštovanje znači posegnuti u prostor koji ti ne pripada. Čovjek se može igrati riječima, može nositi maske i uloge, ali niko nema pravo da dirne u tuđe dostojanstvo.
To je jedino svetilište koje je povjereno svakome od nas.
I
možda je zato Ezgiperijeva misao toliko snažna: podsjeća nas da je svako
ljudsko biće krhko, ranjivo, ali istovremeno beskrajno dragocjeno - ne zato što
je savršeno, već zato što je jedinstveno.
Čuvati
tuđu vrijednost znači čuvati i svoju. Jer u tom poštovanju drugoga prepoznajemo
vlastitu ljudskost i vraćamo se onoj iskonskoj istini: čovjek je čovjek samo dok ne ruši ono krhko u drugome.
