Degasova misao je poput tihe melodije koja odjekuje kroz ljudsku čežnju: „Bilo bi lijepo kad bi svi ulazili u srce drugih ljudi s poštovanjem i nježnošću. Samo da donesu radost, lijepe misli i ljubav.“
Zamišljam
srce kao prostor: ne zid, ne tvrđavu, već vrt u kojem cvjetaju najtananije
misli, najskrivenije čežnje, najdragocjeniji snovi. Ulazak u taj prostor nije
pravo, nije privilegija - to je odgovornost.
Svaka riječ, svaki pogled, svaka namjera koju donesemo u tuđu unutrašnjost
ostavlja trag. Kao što se vjetar može igrati lišćem, ali i lomiti krhke grane,
tako i ljudski susreti mogu oplemeniti ili povrijediti.
Poštovanje
i nježnost nijesu samo lijepa riječi. To je čin pažnje, prepoznavanja, odustajanja od ega pred tuđom tišinom. Kada
ulazimo u nečije srce s radošću i ljubavlju, donosimo svjetlost, ali ne tražimo
ništa zauzvrat. To je čin bez uslova, bez računice. I u tom jednostavnom gestu
leži istinsko čudo ljudskog postojanja:
sposobnost da naš unutrašnji svijet postane dar, a ne oružje.
A
kad bi svi ljudi, makar na trenutak, tako kročili u tuđa srca, svijet bi postao
vrt u kojem je svaki susret čudesan, život bajkovit, čaroban, gdje mrak ne
ulazi, a sjeme radosti i ljubavi raste i svojim mirisom opija svakoga ko mu se
primakne. I možda, tek možda, tada bismo razumjeli šta znači istinska
ljudskost.
Jer
samo srce koje prima nježno i s poštovanjem može, i samo ono zna, kako da
daruje istinsku radost.
