“Ljubiti znači željeti bližnjemu sve ono što vjerujemo da je dobro, i to zbog ljubavi prema njemu, a ne zbog sebeljublja”. - Aristotel
Postoji, u
svakom ljudskom biću, jedan skriveni prostor u kojem sve maske padaju. To je
mjesto na kojem čovjek prestaje da traži sebe u drugome i počinje da vidi
drugoga kao sebe. Tek tada ljubav dobija dostojanstvo. Aristotel je jasno izgovorio ono što drevni mudraci odavno nagovještavaju: da ljubiti ne znači
uzimati, niti tražiti, niti posjedovati, već željeti dobro drugome zbog njega, a ne zbog sebe.
Na prvi pogled,
ova misao djeluje jednostavno; kao da je svako može razumjeti. Ali njen pravi domet
otvara se tek kad čovjek pažljivo pogleda u vlastito srce. Jer većina onoga što
nazivamo ljubavlju samo je vješto prikrivena trgovina osjećanjima, razmjena
topline za utjehu, pažnje za sigurnost, nježnosti za priznavanje. I onda, kad
izostane ono što smo očekivali, ljubav se pretvara u pritužbu, zahtjev,
razočaranje, kao da je drugi dužan da ispuni našu unutrašnju prazninu.
Prava
ljubav,
međutim, ne polazi iz gladi, već iz punine. Ona ne traži ništa da nadomjesti,
već samo želi da se prelije. Tako je shvaćao Tolstoj kad je govorio da ljubav
počinje tek kada prestaneš brinuti o tome šta ćeš dobiti zauzvrat.
Tako je
razumio Andrić kad je, posmatrajući ljude pod teretom sudbine, primjećivao da
se istinska dobrota nikada ne razmeće, jer nema potrebu da se dokazuje.
Tako je osjećao Hese, u čijim junacima ljubav postaje stepenica ka sopstvenoj dubini, a ne sredstvo da se pobjegne od sebe.
A Jung je tome
dodao da čovjek ne voli drugoga onoliko koliko je drugi „vrijedan“, već onoliko
koliko je on sam sposoban da proširi granice vlastitog bića, jer istinska
ljubav je susret dvije duše oslobođene sjenke, a ne dva ega koji traže potvrdu.
Čovjek koji
voli tako, bez računice, bez uslovljavanja, bez želje da nešto „vrati“ u svoje ruke,
takav čovjek se ne može razočarati. On daje jer mu je davanje prirodno stanje,
kao što je ptici prirodno da leti, a vodi da teče. I upravo u tom davanju koje
nije poniženje, nego dostojanstvo, rađa se najdublja sloboda: sloboda od vlastitog sebeljublja,
od pritajenih zahtjeva, od ponora unutrašnje gladi koju drugi ne mogu ispuniti.
Takva ljubav
ne obećava da neće biti patnje. Naprotiv, ponekad boli još više. Ali u toj boli
nema gorčine, jer ne potiče iz povrijeđenog ega, već iz topline koja je prešla
granicu ličnog.
Aristotel je,
zapravo, dao definiciju duhovne ljubavi, one koja se u jogi naziva prema, u zen-u shin, u hrišćanskoj predaji agape: ljubav koja ne želi
da zadrži, nego da blagoslovi.
I možda je u
tome najdublja tajna: voljeti
znači željeti dobro drugome čak i onda kada te u tom dobru više nema.
To je ljubav
koja ne traži sebe, ali upravo u tome najdublje ostvaruje sebe.
