Ponekad čovjek uđe u razdoblje života u kojem mu se čini da ga nevidljive sile savijaju kao mladu granu. Neko spolja to ne primijeti, ponekad ni najbliži. Ali on sam, u sebi, osjeća taj stalni pritisak, kao da ga sudbina iskušava ne da bi ga kaznila, već da bi ga, na neki čudan, ponekad surov način, preoblikovala.
Takva
vremena ne dolaze s najavom. Ona ne nose transparent ni upozorenje. Dolaze kao
kiše koje prvo mirišu kao proljeće, pa iznenada pređu u oluju. I tada čovjek
shvati ono što je Dikens znao: da se život ponekad mora poslužiti lomom da bi
nas vratio u oblik koji je istinitiji od onoga u kojem smo dotad živjeli.
Jer,
istina je jednostavna i teška: čovjek
se rijetko mijenja kad mu je dobro. Mijenja se kada ga nešto savije toliko da više ne može ostati isti.
U
tim trenucima pukotine, kada nešto u nama popusti, ponekad tiho, ponekad uz
lom, čovjek prvi put jasno vidi sebe. Hese bi rekao: „Pukotina je mjesto kroz
koje svjetlost ulazi.“ Andrić bi dodao: „Svaka pukotina je rana koja, ako se
podnese dostojanstveno, postaje prozor.“ Tolstoj bi se usudio reći: „U bolu se
krije jedini pouzdan učitelj moralnog rasta.“
Ali
čovjek u prvim trenucima toga nije svjestan. On samo osjeća gubitak, strah,
nemoć, osjećaj kao da se život izmakao iz ruku.
I
upravo je tada najlakše povjerovati da je slom konačan.
No, čovjek nosi u sebi skrivenu sposobnost koju gotovo nikad ne koristi svjesno:
sposobnost da bude preoblikovan iznutra, baš kao biljka koja raste ne prema
svjetlu spolja, već prema zakonima koji su duboko usađeni u njen sok i korijen.
Tako
je i u nama: dok se spolja raspadamo, unutra se nešto sabira; dok spolja gubimo
formu, unutra se formira nova.
To
nije brz proces. To nije skok.To je tihi, duboki, bolni, ali sveti rad duše.
A šta se, u stvari, dešava
kada život slomi ono što smo mislili da smo?
Dešava
se nešto što bi i joga, i zen, i Andrić, i Tolstoj, i Hese prepoznali: Čovjek prestaje da živi spolja, i počinje da
živi iznutra.
Sve
što je bilo dekor, otpada. Sve što je bilo navika, blijedi. Sve što je bilo
privid, raspada se.
Kao
da se pred nama ruši kuća koju smo dugo gradili na tuđim očekivanjima i
vlastitim iluzijama. A ispod nje, u temeljima, stoji nešto mnogo jednostavnije
i mnogo trajnije: ono što jesmo.
Kad
Dikens kaže: „Savijan sam i lomljen, ali nadam se preobražen u neki bolji
oblik“, on ne govori o sreći. Ne govori o nagradi. Govori o onoj vrsti tihe
pobjede nad samim sobom kada čovjek shvati da ga je život, iako grub, učinio
dubljim.
I
tu se dešava najveća ljepota ljudske prirode: da ono što je bilo bol postane
mudrost, da ono što je bilo gubitak postane putokaz, da ono što je bilo lom
postane nova snaga.
Preobraženi
čovjek ne postaje neko drugi. Ne postaje ni bolji u očima svijeta. Ne postaje
ni heroj ni pravednik. On postaje dublji.
Postaje
onaj koji ne bježi od svoje tame, jer zna da se u njoj krije sjeme svijetla. Postaje
onaj koji može da stoji sam, jer je naučio da unutrašnja tišina nije praznina,
već dom. Postaje onaj koji ne mora biti savršen, jer zna da se najveća snaga
rađa u prihvatanju sopstvenih nedostataka.
To
je oblik u koji nas život, ako smo mu dovoljno hrabri predati se, preobrazi. Jer
duša, ne traži komfor, nego rast. Ne traži sigurnost, nego istinu. Ne traži da
ostane ista, nego da se probudi.
I
ako je život ponekad morao da nas savije, slomi, rastavi i ponovo sastavi, to nije kazna. To je oblikovanje. Preobražavanje.
Pečenje gline prije nego postane posuda. Kovanje metala prije nego postane mač.
Tiho kosmičko majstorstvo.
Na
kraju, kad prođe oluja, čovjek rijetko kaže: „Žao mi je što sam bio savijan i
lomljen.“ Češće kaže: „Da to nije bilo, ja ne bih bio ovo što sam danas.“
I
možda u tome leži cijela suština: da nas život povremeno savija i lomi ne da bi
nas uništio, nego da bi nas preoblikovao
u ono što smo oduvijek mogli biti.
