"Najstrašnija opasnost sa kojom čovek mora da se suoči jeste moć njegovih ideja... Svi smo mi podložni masovnoj zarazi. Te epidemije su jače od pojedinca. A pojedinac je njihova žrtva. Urla, paradira i pretvara se da je vođa, ali je zapravo žrtva. Masovna bunila su izlivi bioloških i duhovnih sila iz dubina psihe”- Karl Gustav Jung
Jung
je ovu misao napisao kao čovjek koji je vidio i svjetlost i najdublju tamu u
ljudskoj psihi. On nije govorio o idejama kao o lijepim konceptima, već o
idejama kao o silama, kao o bićima koja žive unutar čovjeka, rastu, hrane se
njegovom pažnjom i mogu ga, kada preuzmu korijen, podići do neba ili srušiti u
ponor.
Ideja
je, kod Junga, nalik arhetipu: nevidljiva, a djelotvorna, tiha, a moćna. Ona
može postati plima koja nosi, ali i oluja koja potapa.
Najstrašnija
opasnost, kaže on, nije spoljašnji neprijatelj, nije mač, bolest ni rat.
Najstrašnija je ona tiha larva u mislima, koja postane zmaj kad je dovoljno
hranimo. Ljudske ideje pokretale su kraljevstva, revolucije, religije, ali su
isto tako palile lomače, dizale logore, rušile gradove. U ime ideje misaoni
čovjek postaje heroj, ali u ime ideje masa postaje horda. Ono čega se Jung
plaši nije misao sama po sebi, već misao bez svijesti, bez korijena, bez
unutrašnje kontrole: misao koja preuzme čovjeka umjesto da mu služi.
Jer
masa misli drugačije nego pojedinac. Pojedinac može sumnjati, razmišljati,
preispitivati, ali masa urla. Ona se ne pita - ona slijedi. I što je
najopasnije, pojedinac unutar nje misli da vodi, dok ga u stvari nosi nevidljiva
rijeka psihičkih sila jača od njegove volje. Kao i u snu, on se kreće, ali nije
gospodar kretanja.
Tu
Jung uvodi ključnu tačku - instinkt.
Naša iskonska, prva, unutrašnja mudrost. Ona starija od kulture, starija od
religije, starija od jezika. Ona koja je vodila čovjeka kroz hiljade godina
mraka, daleko prije nego što je imao knjige, škole, civilizaciju. A mi,
moderni, napredni, često upravo tu mudrost zanemarimo. Naučili smo misliti, ali
smo prestali osjećati. Naučili smo govoriti, ali ne i slušati tišinu iznutra.
I
zato Jung kaže: okrenimo oko svijesti ka unutrašnjosti. Zaronimo. Ne u
institucije, ne u ideologije, već u sebe. Jer tamo leži izvor: unutrašnji zvuk
koji ne viče, već šapuće; istina koja ne traži publiku, već hrabrost.
Možda
je najveći čovjekov zadatak ne da ovlada svijetom, nego da ovlada sopstvenom
idejom. Jer ideja bez korijena postaje epidemija. Ali ideja prosvijetljena
sviješću postaje put.
I tako stojimo, svaki od nas, između tame misli i
svijetla instinkta. U rukama držimo iskru koja može postati baklja ili
požar. A mudrost se rađa u onome ko zna da razlika nije u svijetu oko nas, nego
u čovjeku koji je nosi.
