U vremenu gdje se ljubav prodaje u izlozima, gdje je romansa svedena na gest za društvene mreže, gdje se veza mjeri brojem zajedničkih fotografija, a ne dubinom tišine koju dvoje mogu dijeliti bez riječi, postaje revolucionarno voljeti tiho. Skromno. Istinski.
Prava ljubav ne dolazi sa
vatrometom. Ona se ne dešava u ushićenju površnosti, već u pogledu koji
prepoznaje ono neizgovoreno. To nije ljubav koja se hrani stalnim dokazivanjem,
već ona koja raste u povjerenju. Ne traži da se stalno bude "zanimljiv",
jer zna da je najdublje zajedništvo ono u kojem možeš biti potpuno običan i biti prihvaćen.
U svijetu gdje svi žele biti izabrani,
prava ljubav bira, ali ne iz gladi, ne iz potrebe, već iz zrelosti. To nije
odnos dvoje koji pokušavaju popuniti jedno drugo, već susret dvoje koji su već
cijeli i koji žele zajedno da grade nešto što je više od njih samih.
Takva ljubav ne poznaje imperativ da
bude stalno uzbudljiva. Ona je mirna kao jezero pred zoru. I duboka. U njoj ne
postoji želja da se "osvoji", već da se upozna. Ne traži da se
mijenja onaj drugi, već da se prihvati. I ne podliježe modi, jer istinsko
nikada nije bilo u modi. Ono je uvijek bilo - čudesno.
Možda je zbog toga rijetka. Možda
zato ne dolazi lako. I možda, baš zato, vrijedi više od svega.
