„Mi previše razmišljamo i premalo osjećamo. Nama je mnogo više od mašina potrebna humanost. Više od pameti treba nam nježnost i uljudnost. Bez ovih kvaliteta život će biti nasilan i sve će biti izgubljeno.“ – Čarli Čaplin
Čaplin je ovo
rekao u vrijeme kada su mašine tek počinjale da preuzimaju svijet. Danas, u
vremenu algoritama, brzine i „pametnih“ sistema, te riječi zvuče gotovo
proročanski.
On ne osporava
važnost razuma. Ne poziva na neznanje, nego na ravnotežu. Problem nije u
mišljenju, već u tome što je ono postalo surovi gospodar, a osjećanje potisnuti
sluga. Kada um ostane bez srca, on postaje hladan instrument moći, kontrole i
opravdanja nasilja, uvijek „logičnog“, uvijek „nužnog“.
Humanost o
kojoj Čaplin govori nije sentimentalnost. To je sposobnost da u drugom vidiš
čovjeka prije nego funkciju, prije uloge, prije etikete. Nježnost nije slabost,
već hrabrost da ne otvrdneš u svijetu koji te stalno uči da se zaštitiš
oklopom. Uljudnost nije forma, nego priznanje da drugi postoji kao biće sa
unutrašnjim svijetom, strahovima i nadama, baš kao i ti.
Bez tih
kvaliteta, kaže Čaplin, život postaje nasilan. I to je važno: nasilje ne
počinje pesnicom, nego ravnodušnošću. Počinje u trenutku kada prestanemo
osjećati. Kada sve postane sistem, statistika, ideologija, „ispravno
mišljenje“.
U jogijskom
smislu, to je svijet u kojem je um odvojen od srca, a energija ostaje
zarobljena u centrima bez spuštanja u saosjećanje. U jungovskom, to je
civilizacija u kojoj je sjenka potisnuta, pa se vraća kroz kolektivno nasilje.
Čaplin nas
podsjeća na jednostavnu, ali tešku istinu: inteligencija bez ljubaznosti je
opasna. Tehnologija bez humanosti je prazna. Napredak bez nježnosti nije
napredak, nego sofisticirani povratak varvarstvu.
I možda je
zato njegova poruka i danas živa: spas svijeta neće doći iz pametnijih mašina,
nego iz mekših srca.
