Postoje teme o kojima čitave civilizacije govore šapatom, a psiha o njima govori jasno, kada joj se priđe bez straha. Seksualna orijentacija je jedna od tih tema. Dugo je bila smatrana devijacijom, bolešću, moralnim skretanjem, sve dok se nije pokazalo da ljudska priroda ne staje u okvire koji su joj vjekovima nametani.
Na
tom raskršću susreću se dvije različite vizije: Džanovljev Primalni krik,
nastao iz uvjerenja da je čovjek ranjeno dijete koje vapi za oslobađanjem, i
Jungova psihologija, koja posmatra psihu kao okeansku dubinu punu simbola,
arhetipova, mutnih i svijetlih energija. Upravo na njihovoj razlici najjasnije
se vidi kako je jedna epoha pogrešno tumačila ono što je priroda stvorila kao
varijaciju, a ne kao grešku.
Artur
Džanov vjerovao je da se čovjek spašava tako što se vraća na izvor traume.
Njegov “primalni krik” bio je pokušaj da odrasla osoba konačno ispusti glas
djeteta koje nikada nije smjelo da progovori. Terapija je obećavala
pročišćenje, povratak izvornom dahu, rasterećenje cijelog emocionalnog sistema.
Kada sam, nekada davno, čitao knjige Džanova i opise terapije “primala”, kao i
ispovijesti pacijenata koji su nakon završene terapije svoju homo i biseks
orijentaciju promijenili u heteroseksualnu, pomislio sam – to je to. Homo,
trans i biseks jesu bolest, Džanov pokazao i dokazao.
Ali,
kasnije su na čitanje došli mnogi drugi koji su imali drugačije mišljenje, prije
svih K. G. Jung, koji su Džanovu teoriju vidjeli kao ozbiljan promašaj. Džanov je, po njima, homoseksualnost uvjerljivo
proglasio posljedicom traume i, samim tim, nečim što je moguće “ispraviti”. Polazio
je od uvjerenja da simptom uvijek mora imati traumatski korijen i da sve što
ima korijen u traumi moguće je promijeniti. Džanov je mislio da je pronašao
univerzalni ključ: trauma je sve, trauma je početak, trauma je kraj. Ali svijet
je veći od jednog uzroka i jedna suza ne otvara sve kapije.
Za
razliku od Džanova, Jung je govorio drugačijim jezikom: ne jezikom terapije,
nego jezikom dubine. On nije vidio homoseksualnost kao bolest, niti kao moralni
ili psihološki nedostatak. Za njega je seksualnost samo jedan od mnogih izraza
libida, energije koja ima mnogo lica.
Jung
uči da u svakom čovjeku postoje i muški i ženski elementi, da se libido
manifestuje na bezbroj načina, da varijacije seksualnosti mogu biti izraz
unutrašnje simbolike, i da je svaki pojedinac konfigurisan jedinstveno, prema
svojoj putanji individuacije.
Ako
je psiha živi organizam sa svojim vlastitim zakonima, kako je Jung vjerovao,
tada seksualna orijentacija nije defekt, nego raspored, unutrašnji sklad jedne
duše. Nije trauma, nego oblik. Nije greška, nego priroda.
Dakle, ako se uzmu u obzir savremena psihologija,
iskustvo mnogih života, neurobiologija i najstarije duhovne tradicije, onda
se dobija slika koja je mnogo šira od bilo koje teorije: Seksualna orijentacija nije bolesna, već
urođena. Nije anomalija, već varijanta. Nije posljedica traume, već izraz
prirode bića. Homoseksualnost, biseksualnost, transrodnost, nijesu bolest, već
put. Nešto što se ne mijenja terapijom, jer nije greška. Nešto
što se ne “liječi”, jer nije rana. Nešto što se ne suzbija, nego razumije.
Isto
tvrde duhovne škole, premda drugim jezikom: da se svaka duša rađa sa određenim
sklopom energije, karmom, sklonostima i zadacima, i da se kroz taj raspored
odigrava njen put rasta. Ništa u prirodi nije bez razloga, pa ni seksualna
orijentacija.
Ona,
po duhovnim školama, nije nešto što treba liječiti nego nešto što treba
razumjeti i integrisati.
U
isto to tkanje lijepo se uklapa i psihologija
joge, koja čovjeka ne posmatra kroz norme, nego kroz energetski raspored bića i karmički
put njegove svijesti. Joga uči da je svaka osoba rođena s jedinstvenim odnosom
muške i ženske energije, šive i šakti,
i da se seksualna orijentacija samo manifestuje kao ravnoteža ili
preliv tih unutrašnjih sila. Nema “poremećaja”, niti “ispravke”: postoji samo
različit oblik energetskog toka (prana), koji je potpuno legitiman izraz
prirode.
U
jogijskom učenju se kaže: “Ako je
čovjeku tako dato, to znači da ga upravo tim putem duša vodi ka sopstvenom
rastu.”
Zato
psihologija joge homoseksualnost vidi ne kao devijaciju, nego kao jednu od mnogih konfiguracija svijesti,
izraz karme, samskara i unutrašnje harmonije, oblik kroz koji čovjek, isto kao
i svako drugo biće, uči ljubav, vjernost, predanost i duhovni rast.
To
je samo jedna staza u velikoj šumi života, ni bolja ni lošija od drugih, nego
prosto njegova.
