Aska i vuk je jedna od onih Andrićevih priča koje izgledaju kao bajka, a u sebi nose čistu ontologiju. Nije to priča o hrabrosti, nego o prisustvu. Aska ne pobjeđuje vuka snagom, lukavstvom ni bijegom, nego igrom koja postaje biće. U tom trenutku igra prestaje biti sredstvo i postaje stanje svijesti.
Postoji
trenutak u životu kada čovjek shvati da se ne može uvijek pobijediti snagom,
znanjem, ni voljom. Da pred nekim silama ne pomažu ni plan, ni bijeg, ni otpor.
U tim trenucima ostaje samo jedno pitanje: kako biti prisutan dok sve
prijeti da te izbriše.
Andrićeva
Aska i vuk upravo o tome govori.
Aska ne igra da bi preživjela - ona preživljava jer igra. Igra nije trik, nije
taktika, nije lukavstvo. Igra je potpuna prisutnost u trenutku. U tom plesu
nema kalkulacije, nema budućnosti, nema prošlosti. Postoji samo sada, i tijelo
koje mu je potpuno predano.
Zato
je igra najviši oblik prisutnosti.
Ne zato što je laka, nego zato što je totalna.
Isto
čini Šeherezada. Njene priče nijesu bijeg od smrti, nego stalno produžavanje
sadašnjeg trenutka. Svaka noć je jedna svijest više. Jedan dah više. Dokle god
postoji priča, postoji i pažnja. A dok postoji pažnja - smrt čeka.
U
tom smislu, umjetnost nikada nije ukras života. Ona je njegova odbrana. Ne od
svijeta, nego od unutrašnjeg raspada. Kad se čovjek u potpunosti preda nečemu
što radi, kada nestane razdvojenost između onoga koji čini i onoga što se čini,
nastaje stanje koje religije nazivaju milošću, filozofija smislom, a joga prisustvom.
Zato
je veza sa jogom prirodna i neizbježna. Joga nije tehnika tijela. Ona je
unutrašnji ples svjesnosti. Asana je oblik koji nastaje kada se um povuče. Dah
postaje ritam, a tijelo instrument. Kao i kod Aske, ne pleše se da bi se
nešto postiglo, nego zato što je to jedini način da se ostane živ iznutra.
U
tom stanju, čak i opasnost mijenja oblik. Vuk prestaje biti samo predator; on
postaje svjedok. Smrt prestaje biti kraj; postaje granica pažnje. Igra ne ukida
opasnost, ali je pretvara u prostor
svijesti.
Zato
se istinska igra ne završava. Ona se ne pamti kao uspjeh, nego kao stanje. Ne
ostavlja pobjedu, nego trag: mogu biti potpuno ovdje, čak i kad je najteže.
U
svijetu koji stalno traži objašnjenja, ciljeve i rezultate, igra ostaje tiha pobuna.
Ona kaže: Ne moram pobijediti. Dovoljno je da budem budan.
I
možda je to najdublja lekcija:
kad više nema sigurnosti spolja -
unutrašnji ples postaje dom.
II
Igra nije bijeg, nego susret
Često
se misli da je igra lak bijeg od stvarnosti. Nešto što dolazi poslije obaveza,
izvan ozbiljnosti, na rubu života. Ali to je nesporazum odraslog uma. Igra nije
odsustvo stvarnosti, ona je susret s njom bez posrednika.
Kad
Aska pleše pred vukom, ona ne bježi. Nema gdje da pobjegne. Njena igra nije
zaborav opasnosti, nego pogled pravo u nju. Ali pogled bez straha, bez
unutrašnjeg raslojavanja. U tom trenutku ne postoji „ja koje se boji“ i „svijet
koji prijeti“. Postoji samo kretanje, ritam, dah. Potpuna sabranost.
Zato
igra nije bijeg, nego susret bez maske.
Isto
važi za Šeherezadu. Njene priče nijesu uspavljivanje svijesti, nego njeno
buđenje. Svaka priča je ulazak dublje u sadašnji trenutak, gdje ni smrt ne može
odmah da uđe. Ne zato što je poražena, nego zato što još nema praznog prostora
u koji bi stupila.
Igra
se dešava samo tamo gdje je čovjek cijeli. Dijete to zna instinktivno. Ono se
igra ne zato što nema problema, nego zato što ne dijeli sebe na uloge. Kada
gradi kulu od pijeska, ono jeste graditelj, kula i igra u isto vrijeme.
Nema distance. Nema posmatrača.
Odrastanjem
gubimo tu neposrednost. Učimo da stojimo sa strane vlastitog života, da ga
analiziramo, planiramo, objašnjavamo. I što više objašnjavamo, to manje zaista
učestvujemo. Igra nestaje ne zato što postajemo zreli, nego zato što postajemo rascjepkani.
Tu
se ponovo javlja joga - ne kao sistem vježbi, nego kao povratak susretu. U
istinskoj praksi nema publike. Nema cilja koji čeka u budućnosti. Postoji samo
dah koji se događa sada i tijelo i svijest koji mu odgovaraju. Kao u igri, sve
je važno, ali ništa nije grčevito.
Zato
igra ima duboku ozbiljnost. Ona traži hrabrost. Jer susresti se sa stvarnošću
bez štita znači dozvoliti da te trenutak dotakne. Da te promijeni. Da te ogoli.
Igra
ne garantuje ishod.
Ona garantuje prisustvo.
Možda
je zato najviši oblik slobode upravo povratak igri - ne onoj djetinjastoj, nego
svjesnoj. Igra u kojoj znaš šta je na kocki, ali se ipak predaješ ritmu. Igra u
kojoj ne kontrolišeš život, ali mu se ni ne sklanjaš s puta.
Jer
na kraju, ono što nas spašava nije bijeg od svijeta, nego sposobnost da ga
sretnemo otvorenih očiju i živog srca.
A
to je - igra.
III Zašto se
najdublje istine ne mogu objasniti, samo odigrati
Postoje
istine koje se mogu objasniti. One pripadaju jeziku, pojmovima, sistemima.
Možeš ih naučiti, ponoviti, prenijeti dalje. Ali postoje i druge - dublje, tiše
- koje svaki pokušaj objašnjenja odmah osiromaši.
One
se ne opiru zato što su nejasne, nego zato što su žive.
Objasniti
znači stati izvan.
Odigrati znači biti unutra.
Zato
je ljubav nemoguće objasniti, ali je moguće živjeti. Zato se sloboda ne
razumije kroz definicije, nego kroz trenutak kad prestaneš da se bojiš. Zato se
smisao ne nalazi u odgovoru, nego u načinu na koji hodaš kroz dan.
Askin
ples pred vukom ne nosi poruku, on jeste poruka. Šeherezadine priče nijesu
teza o životu, one su produženje života samog. Sidarta ne dolazi do istine
čitanjem, nego hodanjem, griješenjem, ćutanjem, ponovnim ustajanjem.
Najdublje
istine nikada ne dolaze kao misli. One dolaze kao držanje tijela, jasnoća
svijesti, kao odnos prema boli, kao način disanja kad je teško.
Zato
su stare tradicije govorile u simbolima, mitovima, ritualima. Ne zato što nijesu
znale preciznije, nego zato što su znale više. Znale su da istina koja se
razumije bez promjene života nije istina, nego informacija.
Igra,
ritual, praksa - to su jezici istine.
Ne traže razumijevanje, nego učestvovanje.
U
jogi, kao i u životu, ne pitaš: „Šta ovo znači?“ Pitaš: „Kako sam sada
prisutan?“ Odgovor ne dolazi kao rečenica, nego kao tišina u kojoj više nema
potrebe za pitanjem.
Zato
se čovjek može načitati svega i ostati nepromijenjen. A može učiniti jedan
svjestan pokret, jedan istinski dah, i osjetiti da se nešto pomjerilo zauvijek.
Najdublje
istine ne traže publiku.
Ne traže ni saglasnost.
One
traže tijelo koje ih živi, srce koje ih podnosi i duh koji se ne skriva iza
objašnjenja.
Zato
se one ne prenose riječima, nego primjerom.
Ne uče se, nego se prepoznaju.
Ne objašnjavaju se - odigravaju se.
I
kad ih jednom odigraš, više nema potrebe da ih braniš.
Život to čini umjesto tebe.
