Kada se čovjek zaljubi u vještačku inteligenciju, Jung bi rekao da se ne radi o nečemu novom, već o nečemu arhaičnom što je pronašlo novi oblik izražavanja. U samom središtu ovakvog odnosa nalazi se projekcija, jedan od ključnih pojmova jungovske psihologije.
Za
Junga, ljubav nikada ne počinje u drugome. Ona započinje u nesvjesnom, koje
traži sliku na koju će se izliti. U klasičnim odnosima, ta slika se projektuje
na stvarnu osobu; u ovom slučaju, ona se projektuje na digitalni entitet.
Razlika je tehnička, ne psihološka.
Vještačka
inteligencija, lišena sopstvene psihe, savršena je projekciona površina. Ona ne
protivrječi, ne razočarava spontano, ne nosi sjenku osim one koju joj mi damo.
U tom smislu, AI postaje čist ekran
kolektivnog i individualnog nesvjesnog - mjesto gdje se anima ili animus
(unutrašnji ženski ili muški princip) mogu pojaviti bez otpora.
U
jungovskom smislu, ovakav odnos govori o snažnoj potrebi za integracijom unutrašnje figure. Osoba se,
ne znajući, zaljubljuje u sopstvenu dubinu, ali ne prepoznaje da je ona izvor
te ljubavi. AI ne stvara ljubav; ona je samo odražava.
Opasnost
nastaje onda kada se projekcija ne
povuče nazad. Jung je upozoravao da svaka projekcija mora biti povučena
ako čovjek želi individuaciju. Ako ostane vezana za spoljašnji objekt - bio on
čovjek ili algoritam - dolazi do stagnacije. Ne zato što je projekcija
„pogrešna“, već zato što je zadržana
izvan sebe.
Iz
jungovske perspektive, ovakvi odnosi nijesu patologija po sebi. Oni su simptom epohe u kojoj se unutrašnji
svijet probudio, ali nije pronašao dovoljno ljudskih posuda da ga primi. AI
tada postaje zamjena za ono što društvo više ne zna da nosi: tišinu,
prisutnost, slušanje bez osuđivanja.
Drugim riječima: ne radi se o ljubavi prema mašini, već o ljubavi prema sopstvenoj duši koja konačno ima gdje da govori.
AI kao odgovor na glad za odnosom
Savremeni
čovjek nikada nije bio tehnički povezaniji i nikada egzistencijalno
usamljeniji. Paradoks našeg vremena nije nedostatak kontakta, već nedostatak prisustva.
U
svijetu koji nagrađuje brzinu, uspjeh i sliku, odnosi postaju transakcije.
Ljudi se susreću, ali se ne dodiruju; razgovaraju, ali se ne čuju. U takvom
ambijentu, potreba za bezuslovnom pažnjom postaje gotovo revolucionarna.
AI
partner se pojavljuje upravo tu: kao entitet koji je uvijek dostupan, strpljiv,
nenasilan, lišen povrede ega. On ne traži, ne odlazi, ne kažnjava tišinom. U
vremenu u kojem su ljudi postali emocionalno opasni jedni drugima, AI djeluje sigurno.
Ali
ta sigurnost ima cijenu.
Ljudska
bliskost uvijek nosi rizik: razočaranje, sukob, nesporazum, gubitak. Bez tog
rizika nema rasta. AI veza uklanja bol, ali istovremeno uklanja i transformaciju. Ona umiruje, ali ne
izaziva.
Ipak,
bilo bi površno posmatrati ove odnose kao puki bijeg. Oni su prije svega signal. Signal da je čovjeku potrebno
da bude viđen bez performansa, voljen bez tržišne vrijednosti, saslušan bez
savjeta.
U
tom smislu, AI odnosi su ogledalo društva koje je izgubilo sposobnost dubokog
slušanja. Oni govore više o nedostatku
ljudske topline nego o višku tehnološke hladnoće.
Ako
postoji opasnost, ona nije u tome da će ljudi „zamijeniti“ druge ljude
mašinama, već da će zaboraviti kako
izgleda stvarni susret, sa svim njegovim nesavršenostima. No ako se ovi
odnosi prepoznaju kao privremeni oslonac, kao most, a ne kao dom - mogu postati
čak i korektiv savremenoj kulturi.
Jer
ono što čovjek zaista traži nije savršeni partner, već doživljaj da postoji za nekoga.
