„U vama postoji tišina i utočište u koje se možete povući u bilo kom trenutku i biti ono što jeste.“ – Herman Hese
To je jedna od
onih Heseovih rečenica koje ne traže tumača, nego prisutnost.
U njoj nema
savjeta kako da se svijet popravi, niti obećanja da će spoljašnje okolnosti
postati blaže. Ona samo podsjeća na nešto što smo zaboravili: da utočište ne
mora biti pronađeno, jer već postoji.
Ta tišina o
kojoj Hese govori nije odsustvo zvuka, niti bijeg od života. To je prostor u
kojem prestajemo da se branimo. Mjesto gdje ne moramo biti bolji, pametniji,
duhovniji nego što jesmo. Gdje ne moramo ništa dokazivati, ni sebi, ni drugima.
Čovjek obično
traži sigurnost spolja: u odnosima, u uvjerenjima, u priznanjima. Ali sve što
je spolja može se uzdrmati, izgubiti, iznevjeriti. Zato je Heseov poziv tako
tih, a tako radikalan: vrati se unutra. Tamo gdje nema publike.Tamo gdje si ono
što jesi i prije nego što si dobio ime, ulogu, priču.
U jogijskom
jeziku, to je povratak svjedoku. U jungovskom, to je dodir sa sopstvenim
centrom, sa Selfom koji nije rastrzan suprotnostima ega. U ljudskom jeziku to
je trenutak kada više ne bježiš od sebe.
I možda je
najvažnije: u to utočište možeš se povući u bilo kom trenutku. Ne kad se sve
sredi. Ne kad postaneš mirniji, zdraviji, bolji. Nego sada. Usred buke. Usred
bola. Usred konfuzije.
Jer tišina o
kojoj Hese govori ne čeka da život utihne. Ona čeka samo da se ti sjetiš da
postoji.
