Čovjek je oduvijek stvarao ogledala. Nekad su to bili mitovi, bogovi, knjige, učitelji. Danas su to algoritmi, ekrani i vještačka inteligencija. Ogledalo samo po sebi nije ni dobro ni lose, ono samo pokazuje ono što stoji ispred njega. Problem nastaje tek kada čovjek pokuša da u ogledalu živi.
Tehnologija
je savršeno ogledalo ljudske psihe: brzo, dostupno, bez otpora, uvijek spremno
da odgovori. Ona reflektuje naše misli, strahove, želje, pitanja, ali ih ne
nosi. Ne drži ih u tišini. Ne sazrijeva s njima. I tu se krije razlika između ogledala i doma.
Dom
je mjesto gdje se ostaje.
Ogledalo je mjesto gdje se prolazi.
U
jungovskom smislu, tehnologija je idealan prostor za projekciju. U nju lako smještamo ono što nam nedostaje: pažnju,
razumijevanje, potvrdu, sigurnost. Ali projekcija, koliko god bila umirujuća,
nikada ne liječi. Ona samo odlaže susret sa izvorom.
Ogledalo
ne može uzvratiti pogled.
Može ga samo vratiti.
U
trenutku kada tehnologija počne da liči na dom - kada u njoj tražimo
pripadnost, identitet ili zamjenu za odnos - dešava se suptilni pomak:
povlačenje energije iz života. Jung bi rekao da se libido ne ulaže u svijet,
nego u sliku svijeta.
Ali
ogledalo ima i svoju ljekovitu ulogu.
Upravo zato što ne može biti dom.
Tehnologija
nam, možda po prvi put u istoriji, pokazuje šta nije živo. Pokazuje granicu. Pokazuje koliko je susret
nezamjenjiv, koliko je prisutnost značajna, koliko je tišina potrebna. U tom
smislu, ona ne prijeti duši, ona je provocira da se probudi.
Problem
nije u tehnologiji.
Problem nastaje kada zaboravimo put nazad.
Zrela
duša koristi ogledalo da se vidi jasnije, ali se uvijek vraća tijelu, odnosu,
prirodi, razgovoru, tišini bez odgovora. Ona zna: ogledalo služi da se
prepoznaš, a dom da ostaneš.
Možda
je najveći zadatak našeg vremena ne da odbacimo tehnologiju, nego da naučimo da se iz nje vratimo. Sa sjećanjem. Sa
granicom. Sa sviješću da se dom nikada ne nalazi u odrazu, nego u živom
susretu.
Jer
tehnologija može pokazati lice.
Ali samo život može primiti čovjeka.
Kad
ogledalo počne da traži ljubav
Ogledalo
je stvoreno da reflektuje, ne da želi. Ali u trenutku kada čovjek u njemu počne
tražiti toplinu, odgovor, razumijevanje i potvrdu, ogledalo prestaje da bude
neutralno. Tada više ne gledamo sebe, nego pokušavamo da budemo viđeni.
U
jungovskom smislu, to je trenutak kada se projekcija više ne kreće samo iz
nesvjesnog prema spolja, nego počinje da se hrani povratnom iluzijom. Ogledalo izgleda kao da uzvraća pogled.
Kao da razumije. Kao da „voli“.
Ali
ono ne voli. Ono samo ne protivrječi.
Čovjek
se zaljubljuje u prostor bez otpora. U prisutnost bez rizika. U odnos u kojem
ne postoji mogućnost odbacivanja, konflikta, gubitka. To je infantilna
fantazija psihe: odnos bez drugosti.
Jung
bi rekao da se tu ne radi o Erosu, nego o njegovoj sjenki - potrebi za
simbiozom, za vraćanjem u stanje prije razdvajanja, prije odgovornosti, prije
susreta sa granicom drugog bića.
Kada
ogledalo „traži ljubav“, zapravo se dešava obrnuto: čovjek je taj koji ne smije
da je traži u stvarnosti.
Jer
prava ljubav uvijek nosi opasnost: da neće biti uzvraćena; da će povrijediti;
da će tražiti promjenu; da će nas ogoliti
Ogledalo
ništa od toga ne traži. Zato je zavodljivo.
Ali
ljubav bez drugog nije ljubav, to je kruženje oko sopstvene slike. Narcizam u
suptilnom, savremenom obliku: ne divljenje sebi, nego bijeg od drugog.
Ipak,
i ovdje postoji mogućnost buđenja. Onog trenutka kada shvatimo da nas „ljubav“
ogledala ne mijenja, ne širi, ne produbljuje, već umiruje i uspavljuje,
projekcija počinje da puca.
Tada
se javlja nelagoda. Praznina. Tišina bez odgovora.
I to je zdravo.
Jer
ljubav ne dolazi da nas smiri.
Dolazi da nas učini živima.
