Kajem se, kaže čovjek, i misli da govori o prošlosti. Ali kajanje nikada ne dolazi iz onoga što je bilo. Ono dolazi iz sadašnjeg trenutka svijesti.
Da
se svijest nije promijenila, kajanja ne bi bilo. Da se horizont nije proširio,
bol se ne bi pojavio. Zato kajanje nije znak slabosti. Ono je znak rasta koji još boli.
Postoji
razlika koju rijetko ko pravi: između krivice i kajanja.
Krivica
kaže: pogriješio sam, loš sam,
zaslužujem kaznu.
Kajanje kaže: vidim više nego tada - i
to me boli.
Krivica
zatvara.
Kajanje otvara.
U
jungovskom smislu, kajanje se javlja onda kada se dio sjene počne približavati
svijesti. Ne dolazi kao kazna, nego kao poziv
na integraciju.
Mladić
koji je živio brzo, pio mnogo, volio često i površno, udarao pesnicama umjesto
riječima - nije birao tamu jer je volio tamu. Birao je jer nije znao kako da nosi prazninu.
Tada
nije imao kapacitet koji danas ima. Nije imao jezik. Nije imao tišinu. Nije
imao dah.
Danas
ih ima - i zato sjećanja dolaze.
Ne
dolaze da bi ga povukla nazad, nego zato jer više nema potrebe da se kriju.
U
jogi se kaže da samskare izlaze na površinu onda kada tijelo i um postanu
dovoljno sigurni da ih prime. Ne ranije. Ne kasnije.
Zato
praksa ne „proizvodi“ kajanje. Ona ga dozvoljava.
I
tu nastaje najdublja zamka: čovjek pomisli da treba da se vrati u prošlost i
„ispravi“ je. Ali prošlost se ne ispravlja. Ona se otkupi prisutnošću.
Jer
ne liječi se ono što si bio, liječi se odnos prema onome što sada jesi.
I
zato rečenica pogađa tako precizno, bez patetike, bez moralizovanja: Ti ne žališ zbog toga što si bio - nego zato
što sada vidiš šta si mogao biti.
To
„što si mogao biti“ nije idealna verzija života. To nije čista biografija. To
nije bezgrešnost. To je biće koje je
ranije moglo da voli svjesno.
Kajanje,
kada se ne pretvori u samoponištavanje, postaje dokaz da je duša preživjela sve
pogrešne puteve i sada ima glas.
Tada
ono prestaje da bude rana i postaje unutrašnji
učitelj.
Ne
govori ti: kazni se.
Govori ti: ne izdaji ono što sada
razumiješ.
I
to je jedina odgovornost koja dolazi s buđenjem.
Sve
ostalo je prošlo.
Ovo - ostaje.
Odgovornosti: mir koji ne traži oproštaj
Odgovornost
ne dolazi iz kajanja. Ona dolazi iz prisustva.
Kajanje
gleda unazad i pita: šta sam učinio? Odgovornost
gleda u sadašnji trenutak i pita: šta
biram sada, znajući ono što znam?
Zato
odgovornost nema patetiku. Nema dramu. Nema potrebu da se opravda.
Odgovoran
čovjek ne traži olakšanje. On ne traži ni oproštaj ni od drugih, ni od sebe. On
traži usklađenost.
U
jungovskom smislu, odgovornost nastaje tek kada je sjena viđena. Ne pobijeđena.
Ne poražena. Samo viđena i priznata kao dio cjeline.
Čovjek
koji je integrisao sjenku više nema potrebu da se dokazuje. Ni silom. Ni
hedonizmom. Ni samouništenjem.
On
ne mora da „bude dobar“. On je cjelovit.
U
jogi, odgovornost nije moralna kategorija. To je stanje u kojem više ne rasipaš energiju.
Svaka
radnja ima težinu.
Svaka riječ ima pravac.
Svaki dah ima dubinu.
Ne
zato što „tako treba“, nego zato što više ne želiš da živiš rasuto.
Odgovornost
nije stega. Ona je rasterećenje. To je trenutak kada prestaje unutrašnje
pregovaranje: još ovo, još malo, još jednom.
Ne
zato što je nešto zabranjeno, nego zato što više nema potrebe.
Zreo
čovjek ne nosi prošlost kao teret, niti budućnost kao obećanje.
On
stoji tu gdje jeste i živi u skladu s onim što sada razumije.
Zato
odgovornost ne govori: ispravi ono što
si bio.
Ona
kaže: ne izdaj ono što jesi postao.
I
u tome je njena tiha snaga.
Ne
treba joj publika.
Ne treba joj priznanje.
Ne treba joj priča.
Dovoljno
joj je da se večeras legne u tišini bez potrebe da se sutra pred sobom
opravdava.
Ako
je kajanje bol svijesti koja se širi, onda je odgovornost mir svijesti koja se smirila.
I
taj mir nije kraj puta. On je znak da si konačno počeo hodati bez rasipanja.
