Predrasuda je uvijek brža od istine. Ona je kao sjena: kreće se ispred čovjeka, duga i izdužena, dok on još stoji u mjestu. Ne traži znanje, ne traži provjeru, traži samo uspavani um, staru naviku, neispitanu riječ koja se prenijela kao porodično nasljeđe i udobno ušuškala u najdublje slojeve našeg bića. A najlakše mjesto na kome predrasuda raste jeste prostor duhovnosti.
Ne
zato što je duhovnost pogrešna, nego zato što je ljudi često koriste kao
opravdanje za sopstveni strah od nepoznatog.
U
ime duhovnosti govorimo rečenice koje duhovnost nikada nije izgovorila. U ime
tradicije branimo stavove koji nemaju nikakve veze sa onim što je tradicija
zaista učila. U ime mudraca izričemo osude koje mudraci nikada ne bi izrekli.
Tako
nastaje opasna mješavina: polovično
znanje, plus lična nesigurnost, plus osjećaj moralne nadmoći. A
to je plodno tlo za svaku vrstu zablude.
Duhovna učenja nijesu rođena
da osuđuju, već da oslobađaju. Veliki učitelji nikada
nijesu govorili o ljudima kao o “bolestima”. Nijedan istinski duhovni put nije
rekao da je različitost grijeh. Nijedna autentična tradicija nije ponižavala
ljudsku prirodu.
Naprotiv,
svi su ukazivali da je čovjekovo unutrašnje biće savršeno, a da su razlike u
spoljašnjem izrazu dio božanske raznolikosti.
Ali
čovjek, kada naiđe na nešto što ne razumije, ima staru naviku: da ono što ga
plaši nazove neprirodnim, a ono što mu nije blisko pogrešnim.
I
tako, umjesto da se duhovnost uzdigne do širine bića, biće počne da sužava
duhovnost po mjeri sopstvenog straha.
Najveći apsurd pogrešnog tumačenja:
govoriti u ime učenja koje nijesmo razumjeli. Kada
neko kaže: “Duhovno učenje kaže da je homoseksualnost bolest”, on ne govori duhom
učenja, već svojom sjenom.
Kada se poziva
na Jogu, ali koristi riječi koje nikada nijedan guru nije izrekao, on ne prenosi
znanje, on prenosi nesigurnost. Učitelji poput Svamiđija govore u metaforama,
duhovnim analogijama, često upotrebljavaju termin “muški um” ili “ženski um” u
potpuno drugačijem kontekstu, kao psihološke principe, ne biologiju, ne
vrijednosne sudove.
Ljudi
to prevedu bukvalno, kao da čitaju uputstvo za šporet.
Kada se poziva na Frojda iz 1905. godine, ali ga
predstavlja kao savremenu nauku, on ne prenosi nauku, prenosi strah od
promjene. Frojdova teorija “analne faze” prevaziđena
je i napuštena prije 70 godina.
Kada
se poziva na tradiciju, ali iz tradicije vadi samo jedan kamen da bi ga bacio
na drugog čovjeka, on ne čuva tradiciju, on je zloupotrebljava.
Duhovnost
bez širine postaje dogma. Dogma bez srca postaje oružje. A oružje u rukama
prestrašenog čovjeka uvijek pogađa nevine.
Kada
se ukloni bujica tumačenja i ostane samo istina, vidi se nešto jednostavno: ni
Jung, ni joga, ni savremena psihologija ne smatraju da su ljudske razlike
bolest.
Jung
je govorio o arhetipskim strukturama,
ne o patologiji. Joga govori o balansu
muške i ženske energije, ne o moralnoj devijaciji. Savremena nauka
govori o urođenim varijacijama,
ne o izlječivim stanjima.
Sve
tri tradicije zapravo se dodiruju u jednoj tački: čovjek se ne može
razumjeti iz straha, već iz znanja i ljubavi.
Predrasuda je uvijek kratak
spoj između neznanja i sigurnosti. Najopasnije je kada
čovjek poveže dva nepotpuna učenja i time stvori “istinu” koja nema nikakvo
utemeljenje. To radi nesigurnost. To radi strah. To radi ranjeni ego koji ne
podnosi nepoznato, pa ga odmah proglašava nepravilnim.
Ali
duhovni čovjek ne smije da reaguje kao ranjeni ego. Njegova je dužnost da vidi
dalje od navike, dalje od starog uvjerenja, dalje od kolektivnog straha koji mu
je usađen kroz generacije.
Zrelost je kada prestanemo
da tumačimo duhovnost po mjeri predrasude. Čovjek
postaje zreo kada shvati: da svijet ne mora biti po našoj mjeri da bi bio
ispravan, da različitost nije prijetnja, već bogatstvo, da duhovnost nije štit
kojim branimo predrasude, već ključ koji otvara biće
I
tada, ono što je nekada izgledalo “neprirodno”, postaje samo drugačije.
A ono što je izgledalo “pogrešno”, postaje tuđa sudbina, koju treba poštovati.
Duhovnost počinje onog trenutka
kada priznamo: ‘Ne znam, ali hoću da razumijem.’ To
“ne znam” razara sve predrasude. A to “hoću da razumijem” otvara srce na način
na koji nijedna teorija ne može.
Jer,
na kraju, najveća duhovna istina je jednostavna:
Čovjek koji je u miru sa sobom ne sudi tuđem putu.
Čovjek koji poznaje ljubav ne poriče tuđe postojanje.
Čovjek koji je dosegao dušu prestaje da mjeri tuđa tijela.
I
tada predrasude padaju kao lišće s osušenog drveta.
A
duhovnost, oslobođena ljudskih strahova, ponovo postaje ono što je uvijek bila:
prostor slobode, ne osude.
