U hrišćanskoj simbolici, Božić nije rođenje buke nego rođenje tišine. Isus se nije rodio na trgu, uz fanfare, već u skromnosti, noću, u marginalnom prostoru. To je poruka: sveto se rađa tamo gdje nema publike.
Današnja
euforija - svijetla, muzika, potrošnja, programi - često djeluje kao pokušaj da
se proizvede osjećaj umjesto da se dočeka. A osjećaj koji se proizvodi
gotovo uvijek ostaje šupalj.
Jung
bi rekao da se ovdje radi o inflaciji
Persone: kolektivna maska praznika je postala jača od unutrašnjeg
doživljaja. “Treba da smo radosni”. “Treba da slavimo”. “Treba da kupimo, da se
veselimo”.
Ali
radost ne podnosi imperativ. Ona dolazi kao milost, ne kao obaveza.
Zato
praznici danas kod mnogih ne donose toplinu nego nelagodu, umor, osjećaj
lažnosti, pojačanu potrošnju kao popunu…
To
nije slabost pojedinca, to je znak da
ritual više ne služi svojoj prvobitnoj svrsi.
Nekada
je praznik značio zajednički sto, dijeljenje hljeba, sjećanje i pomirenje, razgovor
koji se ne vodi ostatak godine.
Danas
često znači kupovinu, planiranje, performans, dokaz da “živimo kako treba... Zbližavanje
je zamijenjeno zajedničkim trošenjem,
a smisao zajedničkom iluzijom radosti.
Kako
slaviti bez buke u bučnom svijetu
Postoji
trenutak u životu kada praznici prestanu da dolaze spolja. Kada svijetla,
muzika, programi i rituali više ne proizvode ono što su nekada proizvodili. Ne
zato što smo postali cinični, nego zato što smo postali osjetljiviji. Zrela
duša ne traži više intenzitet, ona traži istinitost.
U
bučnom svijetu praznik je postao događaj. Nekada je bio stanje.
Zrela
duša zna: ono što je zaista sveto ne viče. Ne nudi se. Ne traži pažnju. Ono se
pojavljuje tiho, gotovo neprimjetno, kao dah koji se produbi sam od sebe, kao
pogled koji se zadrži, kao tišina koja više ne traži da bude ispunjena.
Savremeni
praznici često su precizno organizovana koreografija: datumi, potrošnja,
očekivanja, raspoloženja koja “treba” imati. Ali duša ne funkcioniše po
rasporedu. Radost se ne može narediti, a toplina se ne može simulirati.
Zato
mnogi ljudi upravo za praznike osjećaju umor, tugu ili prazninu. Ne zato što im
nešto nedostaje, već zato što ne žele
više da glume ono što ne osjećaju.
To
je važna tačka zrelosti: kada prestanemo da učestvujemo u kolektivnom
samoubjeđivanju da je buka isto što i radost.
Tišina
kao oblik slavlja
Tihi
praznici ne znače povlačenje iz života. Oni znače povratak njihovoj mjeri.
Zrela duša slavi razgovor bez žurbe, prisutnost bez potrebe da se dokumentuje, sjećanje
bez patetike, bliskost bez performansa.
U
takvom slavlju nema potrebe da se dokazuje da je lijepo. Lijepo se prepoznaje
samo po sebi.
To
je praznik u kojem svijeća vrijedi više od vatrometa, a jedno iskreno “srećno”
vrijedi više od stotinu izgovorenih jer tako treba, reda radi.
Slaviti
bez buke
Slaviti
bez buke ne znači odbaciti svijet, nego odbaciti
višak.
To
znači ne praviti od praznika obavezu, ne mjeriti radost po intenzitetu, ne
dokazivati sreću drugima, ne popunjavati tišinu samo zato što postoji.
Zrela
duša zna da je tišina plodna. U njoj se slegne godina, pojave lica koja su bila
i još su važna, osjete gubici i darovi bez potrebe da se rangiraju.
Takva
tišina nije prazna. Ona je puna smisla.
Praznik
kao unutrašnji događaj
Možda
je najveća zabluda savremenog čovjeka da vjeruje da praznik dolazi spolja.
Zrela duša zna: praznik se događa unutra, ili se uopšte ne događa.
On
se pojavi kada prestanemo da žurimo, prestanemo da se upoređujemo, prestanemo
da očekujemo “poseban osjećaj”.
I
tada, paradoksalno, nešto se smiri, otvori i postane toplo.
Suštinski,
znači da tihi praznici nijesu siromašniji, samo su ogoljeni od lažnog.
Oni nijesu hladni, bogati su i istiniti.
Oni nijesu bijeg od ljudi, već susret
bez maske.
U
svijetu koji slavi glasno, zrela duša bira tišinu ne iz prezira, nego iz
poštovanja prema onome što je krhko, istinito i neponovljivo.
Možda
je upravo to najdublji oblik slavlja:
biti tu, bez buke.
