OVERTHINKAJ I NAJBOLJI SCENARIO

Um ne zna da stane sam. Ako mu ne damo pravac, on će ga izmisliti. I gotovo uvijek će izabrati onaj u kojem se nešto gubi, ruši ili boli.

Zato nije čudo što većina ljudi overthinka najgore.To je stari mehanizam preživljavanja: ako se pripremimo za katastrofu, možda nas neće iznenaditi.

Ali um ne pravi razliku između stvarnog i zamišljenog. Ono što dugo vrtimo u sebi, tijelo počne da živi. Zato ova jednostavna misao ima više mudrosti nego što izgleda: ne zaboravi overthinkati i najbolji scenarij.

Ne kao iluziju. Ne kao bijeg. Nego kao ravnotežu.

Ako već zamišljamo budućnost, dozvolimo sebi da vidimo i verziju u kojoj -  stvari sjedaju na svoje mjesto; ljudi razumiju više nego što smo očekivali; reagujemo mirnije nego inače; život nas ne kažnjava, nego nosi.

To nije optimizam. To je higijena uma.

Ali postoji još jedan, tiši korak. Kad um dovoljno dugo overthinka i najbolje i najgore, on se umori. I tada, po prvi put, može da se povuče.

Taj trenutak je dragocjen. Jer tada shvatimo: ni jedan scenario nije stvarnost. Stvarnost počinje tek kad prestanemo da je projektujemo.

Zato je ovo samo prelazna prag. Ne da bi um zavladao svijetom, nego da bi naučio da se skloni kad više nema šta da radi.

A kad se skloni, ostaje dah, ostaje tijelo, ostaje “sada” trenutak.

I on je uvijek dovoljan.

 

Um želi rješenje. Tebi je potreban prostor.

Um stalno traži nešto da riješi.
Ako nema problem - napraviće ga.
Ako nema odgovor - ponudiće pretpostavku.
Ako nema opasnost - izmisliće je.

Ne zato što je zao, nego zato što ne zna drugačije da opravda svoje postojanje.

Ali ti nijesi tvoj um. Ti si prostor u kojem se misao pojavljuje, zadrži i ode. Kao oblak. Kao talas. Kao dah. Kad to zaboraviš, um preuzme kormilo. Kad se sjetiš, on se sam smiri.

Zato ne pokušavaj da utišaš misli, pobijediš um, kontrolišeš tok. Jer to je još jedan zadatak, a um voli zadatke.

Umjesto toga, uradi nešto jednostavno: pusti da misao bude tu, bez potrebe da je pratiš. Kao da sjediš pored puta i gledaš automobile. Ne moraš u svaki da uđeš.

Neke misli će biti glasne. Neke uvjerljive. Neke pametne.

Pusti ih.

One ne traže istinu, traže pažnju. A pažnja je tvoja. Kad je vratiš sebi, um se ne gasi, on se odmara. I u tom odmoru, prvi put, ti nijesi u problemu koji treba riješiti.

Ti si ovdje.
I to je dovoljno.

Ne moraš razumjeti da bi bio miran

Um je naučen da mir dolazi poslije objašnjenja. Kad shvatiš zašto, biće ti lakše. Kad povežeš uzrok i posljedicu, smirićeš se.

Ali iskustvo govori drugačije. Koliko puta si razumio, a nijesi bio miran? Koliko puta si znao sve razloge, a tijelo je i dalje bilo napeto?

Razumijevanje je korisno. Ali ono nije isto što i smirenost.

Mir ne dolazi kad se slagalica složi. Mir dolazi kad prestaneš da je stalno preslažeš.

Ne moraš znati: zašto se nešto desilo, šta će biti poslije, da li si pogriješio, da li si mogao drugačije.

Da bi udahnuo.
Da bi izdahnuo.
Da bi bio ovdje.

Um će uvijek tražiti još jedno objašnjenje. Ako mu to daš, tražiće sljedeće.

Ali mir nije odgovor na pitanje. Mir je stanje u kojem pitanje više ne mora biti riješeno.

I to nije poraz razuma.
To je predah.

Tišina nije odsustvo misli, nego odsustvo otpora

Mnogi misle da tišina znači da nema misli. Zato se razočaraju kad sjednu i vide koliko ih ima.

Ali misli nijesu problem. Otpor jeste.

Problem nije to što se misao pojavi, nego što joj se suprotstaviš, pa počne borba. „Ne bih smio ovako da mislim.“ „Zašto ne mogu da se smirim?“ „Opet mi um luta.“

To nije tišina. To je rat.

Tišina počinje onda kad prestaneš da se svađaš s onim što se pojavljuje. Kad misao dođe, i ode. Bez komentara. Bez pokušaja da je popraviš. Tada se desi nešto tiho i važno: misli se same prorijede. Ne zato što si ih potisnuo, nego zato što im više ne daješ gorivo.

Tišina nije praznina. Ona je prostor u kojem ništa ne mora biti drugačije.

I u tom prostoru, čak i misao može da postoji, a da ne smeta.

Ne moraš stići nigdje da bi bio na pravom mjestu

Većina unutrašnje napetosti dolazi iz osjećaja da kasnimo. Da još nijesmo tu gdje bismo „trebali“ biti. Da nešto važno još nijesmo razumjeli, postigli, prevazišli.

Um uvijek ima mapu. I uvijek ima sljedeću tačku.

Ali život se ne odvija na mapi. On se odvija ovdje.

Ne moraš stići do savršene verzije sebe, potpune jasnoće, konačnog odgovora, trajnog mira, da bi ovaj trenutak bio dovoljan.

Pravo mjesto nije nagrada na kraju puta. Pravo mjesto je ono gdje stojiš kad prestaneš da se guraš naprijed.

To ne znači odustajanje. To znači prestanak otpora.

Možeš i dalje rasti.
Možeš i dalje učiti.
Možeš i dalje hodati.

Ali ne zato što moraš da pobjegneš od ovoga sada. Nego zato što iz ovoga sada nešto prirodno izrasta. Kad to shvatiš, put se ne prekida. On se omekšava.

I tada, prvi put, ne hodaš da bi stigao, nego hodaš jer uživaš u putu.

I to je već pravo mjesto.