„Sve nesreće ovog svijeta, pa i ona koju sam nosio u sebi, proizašle su iz nedostatka ljubavi. Tako je govorio Hrist, tako je govorio Buda, tako je mislio Hegel... Za svakoga od njih bilo je najvažnije njegovo najimtimnije biće - njegova duša - sposobnost da voli. Ako je to u redu, onda je svejedno da li se jede proso ili torta, da li se nose rite ili dragulji, svijet je u savršenom skladu sa dušom, dobar je jer u njemu vlada red“. – Herman Hese
U ovim
rečenicama Herman Hese ne iznosi filozofsku tezu. On ne propovijeda. Ne
objašnjava. On svjedoči.
Jer samo onaj
ko je prošao kroz ličnu pustoš može govoriti o ljubavi bez patetike. Samo onaj
ko je upoznao unutrašnji haos može prepoznati šta znači red. I samo onaj ko je
patio zna da patnja ne dolazi spolja, nego iznutra, iz mjesta gdje je ljubav
zakazala.
Hese ovom
mišlju radi nešto gotovo jeretičko za svaku disciplinu koja voli političke i
religijske sisteme: on ukida spoljašnji uzrok nesreće.
Nijesu krivi
sistemi.
Nijesu krivi drugi ljudi.
Nijesu krive okolnosti.
Krivica, ako
se ta riječ uopšte smije koristiti, leži u nečemu mnogo tišem i nevidljivijem:
u nesposobnosti
duše da voli.
Zato on bez
napora povezuje Hrista, Budu i Hegela. Ne kao istorijske figure, ne kao učenja,
nego kao svjedoke
iste unutrašnje istine.
Hrist govori o
ljubavi jer vidi da bez nje čovjek propada čak i u raju.
Buda govori o saosjećanju jer vidi da bez njega prestaje svaki put oslobođenja.
Hegel govori o duhu jer vidi da bez priznanja Drugog nema samosvijesti.
Različiti
jezici, ista rana.
Različiti putevi, isti izvor.
A onda dolazi
najtiši, ali najradikalniji dio Heseove misli: Ako je duša u redu onda je
svejedno da li se jede proso ili torta, da li se nose rite ili dragulji.
Ovdje se ruši
čitava arhitektura modernog čovjeka.
Jer savremeni
svijet polazi od pretpostavke da će se unutrašnji mir pojaviti kad se spoljašnji
uslovi srede.
Bolji posao. Bolje tijelo. Bolji odnosi. Više kontrole.
Hese kaže
upravo suprotno: kad
se sredi duša, svijet prestaje da bude problem. Ne zato što se
promijenio, nego zato što više nema kome da se suprotstavlja.
Red o kojem on
govori nije moralni red, nije društveni red, nije religijski red. To je unutrašnja usklađenost
bića sa sobom.
Kad je ona
prisutna, život prestaje da se doživljava kao borba. Prestaje potreba da se
stalno dokazuje, osvaja, popravlja. Svijet više nije neprijatelj, nego prostor
u kojem se bivstvuje.
Zato Hese može
mirno reći: svijet je dobar jer u njemu vlada red. Ne objektivni red. Nego odraz unutrašnjeg reda.
I tu se
dotičemo nečega izuzetno važnog: ljubav kod Hesea nije emocija. Nije romantična
sila.
Nije ni etička obaveza.
Ljubav je stanje zrelosti duše.
Sposobnost da se bude prisutan bez straha. Sposobnost da se vidi bez potrebe da se posjeduje. Sposobnost da se pusti svijet da bude ono što jeste. Sposobnost da se voli bez uslovljavanja. Sposobnost da se saosjeća bez ograničenja.
Kada toga
nema, čovjek može imati sve - i opet biti nesrećan.
Kada toga ima, čovjek može imati malo - i biti u miru.
Zato ova misao
ne pripada ni religiji, ni filozofiji, ni psihologiji. Ona pripada iskustvu.
I možda je
upravo zato tako rijetka. Jer traži od čovjeka ono najteže: ne da promijeni
život, nego da dozvoli
da mu se srce otvori.
A kad se to
desi, svijet, kakav god bio, prestaje da bude u sukobu s dušom.
I to je jedini
red koji zaista postoji.
