Tolstoj je
jednom rekao: „Ubijanjem životinja radi hrane čovjek u sebi nepotrebno guši
najviši duhovni osjećaj - samilost i sažaljenje prema drugim živim bićima - i
zatirući vlastite osjećaje, postaje okrutan. Dok god su naša tijela živi
grobovi ubijenih životinja, kako možemo očekivati idealne uslove života na
zemlji?“
Ova rečenica
otkriva duboku povezanost između našeg odnosa prema drugim živim bićima i našeg
unutrašnjeg, duhovnog razvoja. U tradiciji joge i duhovnih učenja, saosjećanje
prema svim živim bićima smatra se jednim od najvažnijih koraka na putu duhovnog
rasta. Tolstoj, kao jedan od velikih moralnih mislilaca, ovim riječima jasno
ukazuje da je čin ubijanja životinja mnogo više od fizičkog čina; to je čin
koji duboko utiče na dušu i na sposobnost čovjeka da živi u skladu sa samim
sobom i sa svijetom oko sebe.
Kada čovjek
postane okrutan prema drugim bićima, guši u sebi ono što bismo mogli nazvati
"najvišim duhovnim osjećajem" - samilost. Samilost nije slabost, već
snaga, svjetionik koji nas povezuje sa svim oblicima života. Ona nas uči da u
patnji drugih prepoznamo svoj odraz, da osjetimo jedinstvo postojanja. U
trenucima kad zatomimo ovu sposobnost, činimo sebi ogromnu štetu - zatvaramo
vrata unutrašnjem miru i radosti.
Tolstojeva
izreka "naša tijela su živi grobovi ubijenih životinja" donosi snažnu
sliku odgovornosti koju nosimo. Svaki čin nasilja, svaka izabrana okrutnost,
stvara karmičke posledice koje se ogledaju ne samo u našem duhovnom stanju,
nego i u kvalitetu života u zajednici i prirodi. U savremenom svijetu, gdje su
teme ekologije, prava životinja i etike postale sve važnije, Tolstojeva misao
dobija dodatnu težinu.
Naše tijelo je
dom duhovnog bića. Kada taj dom obavijamo patnjom i nasiljem, duša se guši u
tom zatvoru. Međutim, duhovni put vodi ka oslobođenju od okrutnosti i nasilja,
pa i one prema životinjama. Biljna, vegetarijanska ili veganska ishrana u ovom
svjetlu nije samo izbor prehrane, nego i moralni i duhovni čin - način da se očuva
i njeguje ta najdublja veza sa životom. Time se razvija sposobnost da se
istinski voli, da se iskreno saosjeća, i da se živi u skladu sa univerzalnim
zakonima ljubavi i nenasilja.
Na kraju,
Tolstoj nas podsjeća da, dok god hranimo tijela ubijenim životinjama, ne možemo
očekivati "idealne uslove života na zemlji". Ovo nije samo pitanje
fizičkog zdravlja ili ekološke ravnoteže, već stanje naše duhovne svijesti i
etike. Oslobođenje od nasilja prema životinjama vodi nas ka oslobođenju
unutrašnje patnje, okrutnosti i podjele. Put prema istinskom miru, sreći i
svjetlu započinje upravo u ovim dubokim, često neprimjećenim odnosima sa svim
živim bićima.
