Postoje ljudi kojih se ne sjećamo po onome što su govorili, niti po onome što su činili. Ne pamtimo ih po licu, ni po priči. Pamtimo ih po mirisu.
To
nijesu uvijek stvarni mirisi - ponekad je to mješavina kuće, tijela, vremena,
prisustva i tišine. Nešto što se ne može ponoviti, ali se može osjetiti iznutra.
Razlog
je jednostavan, ali dubok: um pamti značenja, miris pamti prisustvo.
Um
razlaže, objašnjava, svrstava. Miris ne tumači. On ne pita ko je neko bio, on
pamti kako je bilo biti s njim.
Zato
se neki ljudi, posebno oni koji su otišli, vraćaju kao miris. Ne kao slika. Ne
kao glas. Nego kao kratki trag nečega što je bilo stvarno, a više nije
dostupno.
Miris
zaobilazi vrijeme. Ne dolazi iz prošlosti - on se pojavi u sadašnjosti. Na
trenutak, svijet se preklopi. I u tom trenutku nema tuge. Ima prepoznavanja.
Ljude
koji su živjeli blizu srca ne pamtimo glavom. Glava pamti događaje.Tijelo pamti
odnose.
Zato
se miris javlja bez poziva: u prolazu, u tišini, u snu, u molitvi, u trenutku
kad nijesmo tražili ništa.
I
ode.
Ne
traži da ga zadržimo. Ne traži objašnjenje. Samo potvrdi: „Ovo je jednom
bilo.“
Možda
je zato miris najpošteniji oblik sjećanja. Ne idealizuje. Ne laže. Ne pravi
priče. Samo nas na trenutak vrati u stanje neke neopisive ljepote, dubine, blizine, i pusti.
A
to je, u krajnjoj liniji, sve što sjećanje treba da učini.
