Zahvalnost nije samo riječ „hvala“. Ona je trenutak kada u tišini osjetiš da ti, uprkos svemu, ništa suštinsko ne nedostaje.
Nije
vezana samo za ono lijepo. Nije nagrada za srećne okolnosti. Zahvalnost je i
kad stojiš pred onim što te boljelo i prestaneš da se boriš protiv toga.
U
šetnji kroz šumu, kada sunčevi zraci probiju kroz krošnje, a povjetarac te blago
pomiluje, zahvalnost nije misao – to je osjećaj jedinstva. Kao da si i ti dio
tog daha prirode.
Zahvalnost
nije poricanje tame. Ona je prihvatanje i svijetla i sjene. Jer bez sjene ne bi
bilo dubine, a bez dubine ne bi bilo rasta.
U
introspekciji, zahvalnost postaje tiho prepoznavanje - da nijesi odvojen, da si dio nečega većeg, i da taj Izvor diše kroz tebe.
Nekad
je zahvalnost slatka.Nekad slatko-bolna. Jer u njoj postoji čežnja za potpunim
susretom - sa Sobom, sa Životom, sa Ljubavlju koja nema ime.
Zahvalnost
je kada ne tražiš više nego što ti je dato, a istovremeno osjetiš da je dato
dovoljno.
To
je mir koji ne dolazi spolja.
To je tiha spoznaja:
život mi ništa ne duguje -
a opet mi je darovao priliku da budem.
