Postoji jedan trenutak koji se rijetko dočeka, jer ga mnogi izbjegnu čim zakuca na vrata. To je onaj čas kad se spusti noć, ne samo oko nas, nego i u nama. Kad se sve utiša, kad glasovi svijeta utihnu, i ostaneš bez potrebe da se predstaviš, dokažeš, odbraniš. Ostaneš bez zadatka, bez publike, bez očiju koje te mjere. Sam pred sobom.
U tom trenutku nema nikoga da ti kaže ko si - ni da te pohvali, ni da te ukori. I tu se pokaže najdublja istina: ko smo bez svojih uloga.
Jer cijeli dan igramo, nekad i više uloga odjednom. Nekome smo oslonac, nekome teret. Nekome uzor, nekome razočaranje. Pred nekim glumimo snagu, pred nekim slabost. A onda dođe noć, i svijet zaspi. I niko nas više ne traži. Samo srce kucka, a duša čeka.
Tad se ne može slagati. Jer nema kome.
Ili ćemo tu tišinu izdržati ili ćemo pobjeći nazad u svijet, da nas ponovo pogura neka tuđa očekivanja. Ali ako ostanemo, makar jednom u toj tišini, bez glume - tu počinje ono pravo.
Ne traži se više od nas da budemo neko. Nego da budemo.
To je najteže i najlakše u isti mah. Jer nikakvo znanje, status, diploma, ime ne pomažu tada. Ali isto tako, ništa nam i ne treba. Jer u toj tački, mi smo ono što jesmo. Bez potrebe da budemo više. Bez straha da smo manje.
To je istina koju niko ne može da nam da. Ali ni da nam uzme.
U toj tišini, gdje više ništa ne tražiš - počinješ da vidiš. Ne spolja, već iznutra. Vidjeti sebe nije uvijek prijatno. To nije pogled u ogledalo u kojem si se dotjerao za svijet, već pogled u ono što jesi kad više ne trebaš da se dopadneš nikome. Niti da sakriješ.
Tu počinju da isplivavaju svi naši kompromisi. Sve male, neizgovorene izdaje samog sebe. Sve one rečenice koje nijesmo rekli kad smo trebali. Sve riječi koje jesmo, a nijesmo morali. Izađe ono što smo zatomili, ućutkali, zaboravili.
I nema bijega, jer bježiš od sebe samo u svijet, ali noć te uvijek vrati.
A to vraćanje nije kazna. To je milost.
Jer samo kad ostaneš sam sa sobom, imaš priliku da se istinski promijeniš. Ne da popraviš fasadu, nego da srušiš sve što nije tvoje: što ti je nametnuto, dodato, zalijepljeno. Da skineš maske ne da bi otkrio lice, nego tišinu ispod lica. Jer prava sloboda nije da budeš bilo ko, nego da ne moraš da budeš niko osim sebe.
I tu, u tom čistilištu tišine, počinješ da dišeš drugačije. Dublje. Bez potrebe da išta dokažeš. I tad, tek tad, nije više važno kako te svijet vidi. Važno je samo: kako sebe gledaš kad zatvoriš oči.
To je put bez svijetala, ali sa unutrašnjim svitanjem.
Jer kad niko ne gleda, ti možeš da progledaš.
IZA SVEGA – LICE KOJE NE GLUMI
Kada sve što nosimo padne, ostaje ono što nikad nije ni nosilo.
Iza uloga, iza statusa, iza toga kako nas drugi vide i kako bismo htjeli da nas vide, ostaje ono što ne umije da se predstavi. I ne želi. Ne zna za reflektor. Ne zna za scenu. Ne zna za aplauz.
To je lice koje ne glumi.
To lice nije protiv svijeta. Niti protiv ljudi. Ali zna da nije od svijeta, ni za ljude. Njegovo postojanje nije projektovano spolja. Nije formirano od tuđih očekivanja. Ne pita se „da li sam voljen“ ni „da li sam prihvaćen“. Ono zna da postoj samim svojim bivstvovanjem.
To lice ne traži ime. Ne traži pohvalu. Ne treba mu definicija. Nema potrebe da zna gdje ide, jer je već tu. U središtu. U osnovi.
Ali rijetko ga vidimo.
Jer stalno nosimo nešto preko njega. Masku, zadatak, strah, očekivanje, nečiji pogled, nečiju sliku o nama. Tako prođe dan. Prođe život. A ono mirno čeka da se sjetimo ko smo bez svega.
I zato ono nije ni tužno, ni srećno. Nije ni važno, ni nevažno. Nije ni uzvišeno, ni niže. Ono je - mir. Čist. Bez napora. Bez truda da bude išta drugo. Bez težnje da se dopadne. Bez straha da bude zaboravljeno.
To je lice koje ne glumi. Lice iza svega. Lice koje je bilo tu i prije svih priča.
I kada jednom sjednemo sami sa sobom, bez potrebe da išta postignemo, dokažemo, popravimo, možda ga dotaknemo. Možda ga osjetimo.
I tada - ne treba više ništa.
Ni riječ, ni misao, ni forma.
Tada smo napokon - tu.
