Kad Karl Gustav Jung kaže da “planine, rijeke, drveće i životinje jasnije izražavaju Božju suštinu nego čovjek”, on ne ponižava čovjeka. On ga razotkriva.
Priroda
ne pokušava da bude sveta. Ne glumi, ne objašnjava, ne propovijeda. Planina ne
mora dokazivati uzvišenost. Rijeka ne govori o protoku - ona teče. Drvo ne uči
strpljenje - ono raste u svom ritmu.
Čovjek,
s druge strane, zna da govori o Bogu, ali rijetko zna da bude u skladu s
onim o čemu govori.
U
Jungovom smislu, problem nije u tome što čovjek nije „na sliku Boga“, već u
tome što je tu sliku prekrio - konceptima, ideologijama, strahovima i
grandioznim idejama o sopstvenoj važnosti.
Priroda
nije pala u Sjenku. Čovjek jeste.
Jungova
misao ne vodi ka bjekstvu iz svijeta, nego ka sjećanju.
Možda
se „slika Boga“ ne nalazi u našoj pameti, ni u našim riječima, ni u našim
uvjerenjima, nego u onim rijetkim trenucima kada smo tihi, prisutni,
nenametljivi - kada ne pokušavamo da budemo ništa više nego ono što jesmo.
U
tom smislu, priroda nas ne uči - ona nas podsjeća.
Ona
nema svete knjige, nema zapovijesti, nema hijerarhiju ni institucije. Ne traži vjeru, ne zahtijeva poslušnost, ne obećava nagradu. Ona jednostavno jeste.
U
tom „jeste“ nalazi se njena najveća moć.
Dok
su se ljudi vjekovima prepirali oko istine, priroda je u tišini pokazivala kako
istina izgleda kad ne mora da se brani. Planina ne dokazuje da je uzvišena. Rijeka
ne objašnjava zašto teče. Drvo ne pita da li smije da raste.
Zato
je Jung u prirodi vidio jasniji odraz božanskog nego u čovjeku. Ne zato
što je priroda „bolja“, nego zato što nije razdvojena od sebe.
Čovjek
je jedino biće koje zna za smisao - i zato ga gubi. Priroda ga nikada ne traži,
jer ga nikada nije izgubila.
Priroda
ne uči riječima, već ritmom. Uči strpljenju kroz godišnja doba. Uči prihvatanju
kroz propadanje. Uči ponovnom rađanju bez nostalgije za onim što je bilo.
U
prirodi nema greške - postoji samo faza.
Nema krivice - postoji samo posljedica.
Nema drame - postoji samo promjena.
Čovjek
pati jer hoće proljeće bez zime, rast bez čekanja, svjetlost bez tame.
Priroda
ne poznaje taj luksuz.
Bez dogme, ali sa zakonom
Priroda
nema moral, ali ima zakon. Ne zakon kazne, već zakon ravnoteže.
Ko
ide protiv nje, ne biva osuđen, već iscrpljen. Ko je sluša, ne biva nagrađen,
već usklađen.
Ona
ne traži da joj se klanjamo. Traži samo da je ne zaboravimo.
U
tom smislu, priroda je učitelj koji još nije korumpiran ljudskom potrebom za
kontrolom. Ne dijeli titule. Ne stvara zavisnost.
Kad
odeš u šumu, niko te ne pita ko si. Kad sjedneš kraj mora, niko ne traži tvoju
biografiju. Kad gledaš u nebo, niko ne provjerava tvoje uvjerenje.
Povratak bez povratka
Priroda
ne traži da se vratimo u pećine. Traži da se vratimo mjeri. Da se sjetimo da
nijesmo iznad nje, niti odvojeni od nje, niti pozvani da je „popravljamo“.
Možda
je istinska duhovnost upravo to: ponovo naučiti da slušamo prirodu koja nikada
nije govorila riječima, a sve nam je rekla. I možda, tek kad čovjek nauči da
bude tih kao šuma, miran kao dubina mora, postoji šansa da opet postane - slika
nečega većeg od sebe.
