Iz australijskog i novozelandskog kulturnog konteksta dolazi pojam “Sindrom visokog maka”: trenutak kad neki mak izraste iznad prosjeka, pa ga kolektiv instinktivno „skrati“, da ne bi odudarao. Najzanimljiviji (i najtužniji) dio je što ostali makovi ne učestvuju u “sječi”, ali gledaju u stranu.
Poruka
je univerzalna.
Postoji
jedan tihi, ali moćan moralni sistem koji se rijetko izgovara naglas. Nema ga u
zakonima, ne uči se u školama, ali se dosljedno primjenjuje. Njegovo osnovno
pravilo glasi: ne ističi se. A njegova krajnja sankcija nije zatvor, već
izopštenje.
Kolektivna
mediokritetska etika ne mrzi otvoreno. Ona ne viče. Ona samo podiže obrve,
okreće glavu, povlači podršku. U njoj nema nasilja, ali ima nešto suptilnije i
dugotrajnije: pasivnu saglasnost da se izvanredno skrati na mjeru prosjeka.
U
takvom sistemu, uspjeh se toleriše samo dok ne izaziva nelagodu. Autentičnost
se cijeni dok ne postane ogledalo. Razlika je dozvoljena, ali samo ako je
ukrasna, ne suštinska. Onaj ko zaista raste postaje problem.
Najopasniji
aspekt ove etike nije u onima koji „režu“, već u onima koji gledaju u stranu. U
tihom savezu neutralnosti. Jer mediokritet rijetko napada sam; on opstaje kroz
većinu koja ćuti. Tako nastaje moralna klima u kojoj je lakše biti prosječan
nego pošten prema vlastitom potencijalu.
Paradoks
je bolan: društvo koje se poziva na „vrijednosti“ često zapravo štiti navike. A
navika ne voli da bude uzdrmana. Zato se visoki mak ne siječe zbog oholosti,
već zato što podsjeća ostale koliko su se sami sagnuli.
Kolektivna
mediokritetska etika ne proizvodi zlo u klasičnom smislu. Ona proizvodi nešto
opasnije: normalizovanu malodušnost. Svijet u kojem niko nije kriv, ali se
ništa veliko ne dešava.
