(subjektivni stav na primjeru Đorđa Balaševića)
Postoji
trenutak u kojem prestajemo da slušamo umjetnika i počnemo da mu se klanjamo. Taj trenutak je opasniji od
svake loše pjesme.
U
tom prostoru danas često stoji ime Đorđe
Balašević.
Njegova
muzika je nesporna. Izvanredna. Njegov dar da uhvati emociju, nostalgiju, tugu
i nježnost - rijedak. Ali problem ne nastaje u muzici. Problem nastaje onda
kada se od dobrog pjesnika pravi moralna
vertikala.
Jer
umjetnik ne postaje svetac samim tim što nas je dirnuo.
Balašević
je imao izgrađenu javnu personu: duhovit, ironičan, britak, često
patronizirajući. Njegovi koncerti znali su biti mjesta nježnosti, ali i
podsmijeha, naročito prema kolegama, drugačijima, „drugoj strani“. To se
rijetko spominje danas, jer mit ne voli pukotine.
Balašević
je bio vrhunski pripovjedač emocije.
Ali, ponavljam, njegova javna persona
često je bila: ulizivajuća, sarkastična, puna “ja znam bolje” tona, sklona
ironiji i nipodaštavanju na račun kolega. To je njegov stil koji je mnogima bio šarmantan, ali problem nastaje kad se taj
stil proglasi vrlinom.
A
mit se uvijek gradi poslije smrti.
Društvo
koje je izgubilo povjerenje u institucije, religiju i politiku, traži zamjenske
autoritete. Umjetnici tada postaju moralni
“nadomjesci”. Njihove riječi se citiraju kao maksime, njihove biografije
se peglaju, a sumnja se doživljava kao izdaja.
Ali
moral ne nastaje iz talenta.
Veliki
umjetnik može biti mali čovjek. Veliki čovjek može biti osrednji umjetnik. I to
ne umanjuje ni jedno ni drugo dok ih nasilno ne spojimo.
Kada
od umjetnika tražimo da bude moralni idol, dešavaju se dvije loše stvari: prvo,
njega oslobađamo odgovornosti da bude samo čovjek; drugo, sebe oslobađamo
odgovornosti da mislimo sopstvenom
savješću.
Tada
više ne slušamo pjesme tražimo opravdanja.
Zrela
pozicija nije rušenje, niti idealizacija.
Zrela pozicija je razdvajanje.
Mogu
voljeti pjesmu, a ne usvojiti stav.
Mogu biti dirnut stihom, a ostati slobodan pred čovjekom koji ga je napisao.
Jer
moralni idol uvijek završava isto: ili razočaranjem, ili laži.
A
umjetnost ne traži vjeru - traži slušanje.
Zato
nam ne trebaju umjetnici moralni idoli. Trebaju nam djela koja nas pomjeraju i
savjest koja ostaje budna čak i pred onima koje volimo da slušamo.
To
je jedino pošteno - i prema njima, i prema sebi.
