Postoji trenutak u životu čovjeka kada prestane da objašnjava. Ne zato što nema šta da kaže, nego zato što je konačno shvatio šta ne može reći sve na svakome mjestu, u svakome društvu, svakom pojedincu.
Do
tog trenutka, čovjek živi u nadi da će biti shvaćen. Govori, izlaže, dokazuje,
brani se. Ponekad se i odriče nijansi, ćuti o dubini, pojednostavljuje - samo
da bi most prema drugima bio čvršći.
Ali
dođe vrijeme kada shvati da svaki put kada se previše približio razumijevanju
mase, nešto je u njemu ostalo nedorečeno, izdano, osakaćeno.
I
tada shvati da razumijevanje zavisi od iskustva, dubine, spremnosti da se
izdrži nelagodnost, sposobnost da se ne brani ego.
Kao
i da većina ljudi ne sluša da bi razumjela, da bi “čula”, nego da bi potvrdila
ono što već misli.
Zato
istinska spoznaja često nailazi na zid tišine, ili, još gore, na pohvale iz
pogrešnih razloga.
Treba
razumjeti da tada, u ne malom broju slučajeva, dolazi do izdaje unutrašnjih
vrijednosti istine. Ta izdaje ne dolazi kao velika odluka, već kao mala
prilagođavanja:
-
„Neću baš tako reći.“
- „Ovo će zvučati čudno.“
- „Možda da to ublažim.“
I,
malo po malo, istina se pretvara u verziju koja je većini prihvatljiva, ali
više nije tačna. Događa se izdaja unutrašnje preciznosti. Onog finog osjećaja: “Znam
da je ovako”.
Epikur je to znao. Nije
bježao od ljudi, birao je vrt umjesto trga.
Jung je to živio. Povukao se
ne zato što je prezirao svijet, nego zato što je znao da
se duboki rad ne može odvijati pod reflektorima.
Tolstoj
je ekskomuniciran iz Ruske pravoslavne crkve kada je do “bola iskreno” pisao o
njenim nimalo hrišćanskim aktivnostima.
Svi
oni su u nekom trenutku izabrali isto: unutrašnju
lojalnost umjesto spoljašnjeg prihvatanja.
Činjenica
je da čovjek može mnogo lakše podnijeti da bude neshvaćen, nego da zna da je
bio neiskren prema sebi.
Čuvajući tu iskrenost prema
srebi, u sebi, zrela duša bira selekciju. Ne selskciju kao prezir prema
drugima, već onu koja vodi u preciznost odnosa.
Ne
mora se govoriti svima.
Ne mora se sve dijeliti.
Ne mora se objašnjavati ono što još nije traženo.
Dovoljno
je da ne lažeš ni sebe ni dugoga, da ne pojednostavljuješ istinu da bi bila
prihvatljiva drugima, da ćutiš kad bi govor bio izdaja. Tišina kao najviši oblik integriteta.
Jer
postoji tačka u razvoju svijesti kada ćutanje više nije strah, nego oblik
poštovanja prema sebi i prema istini.
Tada
čovjek ne traži: – „Da li me razumiju?“, nego se pita: – „Da li sam bio vjeran
onome što znam?“
Ako
jeste - onda je dovoljno.
Razumijevanje
će doći gdje treba. A gdje ne dođe, nije ni bilo namijenjeno.
Zato nije važno da nas prihvate
svi, najvažnije je da ne izdamo svoju unutrašnju istinu.
Jer
ona ona nas je koštala: godina, padova, tame, samoće.
I
to se ne razmjenjuje za prihvaztanja i pohvale.
To
se čuva.
Tiho.
Tačno.
Nepokolebljivo.
