ČAST, ČAŠĆENJE I CRKVA BEZ ZIDOVA

Kad Miljenko Jergović kaže da je najveća crkva ljudsko srce, on ne govori metaforički - on govori vrlo precizno. Jer postoje mjesta gdje se ne ide nogama, već onim što jesmo. Srce je takvo mjesto: bez oltara, bez dogme, ali s neumoljivom istinom. I zato je ova misao tako tiha, a tako opasna. Jer ako je najveća crkva srce, onda nema iza koga da se sakrijemo. Nema institucije koja će vjerovati umjesto nas. Nema rituala koji će zamijeniti dobrotu. Nema jezika koji će nas opravdati ako su nam djela prazna.

U istom dahu spaja dvije riječi koje narod, kako Jergović piše, izgovara lako, gotovo nehajno - čast i čašćenje. Jezik, koji pamti bolje nego ljudi, nije ih slučajno približio. Jer gdje nema časti, čašćenje je prazna forma; a gdje nema čašćenja, čast ostaje zatvorena u sebi, neispitana.

Čast je unutrašnja mjera, stanje bića.
Ne vidi se, ali se prepoznaje. Ona ne traži pohvale, ne treba svjedoke, ne raste s titulama. Čast je ono što ostaje kad se ugase svijetla i kad niko ne gleda. Ona je tiha odluka da se ne pređe linija - čak ni kad bi to bilo ne znam kako korisno. Ne dobija se spolja i ne gubi se lako - gubi se samo kad se iznutra izdaš.

Čašćenje je njen prirodni izliv.
Kad nekoga častiš od srca, ti ne trguješ, ne dokazuješ se, ne kupuješ naklonost. Ti samo dozvoljavaš da se ono što jesi prelije u gest. Zato u domaćem slengu čašćenje uvijek ima toplinu -  nema prisilu, cjenovnik, nema računicu, nema obavezu.

Zato čast i čašćenje nemaju cijenu, jer ne nastaju iz potrebe, već iz punoće. Cijenu imaju stvari koje se mogu zamijeniti. Ovo dvoje ne možeš kupiti, niti prodati, niti nadoknaditi ako ih jednom izgubiš. Možeš imati novac bez časti. Onaj ko nema čašćenja u sebi, može imati bonton - ali nema srca.

Zato je jezik tu nepogrešiv: riječi su slične jer govore o istom izvoru, samo na dva nivoa - unutrašnjem i spoljašnjem. Karakter rađa gest. Ako gesta ima, a karaktera nema, osjeti se falš. Ako karakter postoji, gest dolazi sam, bez namjere da bude viđen.

Nije blesav jezik ako je blesav narod koji ga govori - kaže Jergović u knjizi Dvori od oraha. Jezik pamti bolje dane. On čuva tragove vremena kad su riječi bile teške kao zakletve, a gestovi vredniji od obećanja. Ako danas te riječi zvuče arhaično, nije to zato što su zastarjele, nego zato što smo mi osiromašili.

I tu se vraćamo na ono početno: ako je najveća crkva ljudsko srce, onda su čast i čašćenje njeni prirodni obredi. Bez rituala. Bez publike. Bez cijene. Jer samo tamo još možeš naći čast bez propovijedi i čašćenje bez interesa. Sve ostalo su zgrade.

Kad ostanu „vrijednosti“, a nestanu čast i čašćenje

Najopasniji trenutak za jedno društvo je kad vrijednosti zadrži samo kao riječ. Tada se „vrijednosti“ počnu izgovarati glasno, često i napadno - jer ono što je živo ne mora da se brani. Kad čast nestane, ona se zamjenjuje kodeksima. Kad čašćenje iščezne, dolaze protokoli. Srce se zamijeni pravilnikom.

U takvom društvu ljudi znaju šta se smije reći, ali ne znaju kako treba biti. Sve je formalno ispravno, a suštinski prazno.

Čast je nekada bila unutrašnja granica. Danas je „reputacija“.

Čašćenje je nekada bilo spontano priznanje drugom čovjeku. Danas je „gest“, često s računicom, kamerom ili svjedokom.

Kad društvo izgubi i jedno i drugo, a zadrži riječ „vrijednosti“, dešava se tiha zamjena: moral se seli iz srca u sistem.

A sistem ne poznaje stid. Sistem ne zna za obraz. Sistem ne osjeća nelagodnost kad učini nešto „legalno“, ali duboko nečovječno.

Zato takva društva postaju hladna, iako su puna slogana. U njima se stalno govori o etici, ali se rijetko vidi plemenitost. O poštovanju, ali se rijetko osjeti dostojanstvo. O zajednici, ali svako stoji sam, pravilno poravnat.

Kako je to već primijetio Miljenko Jergović, jezik pamti bolje od ljudi. I baš zato riječ „vrijednosti“ u takvom društvu zvuči šuplje - kao crkva bez vjernika ili srce bez topline.

Tu se rađa cinizam: ljudi više ne vjeruju u dobro, ali vjeruju u priču o dobru. Ne čine ispravno jer je ispravno, nego jer se isplati ili jer „tako treba“.

A kad se izgubi čast, nestaje i lična odgovornost. Kad se izgubi čašćenje, nestaje i radost davanja. Ostaje samo interes, obučen u lijep jezik.

Društvo bez časti ne pita: šta je ispravno? Ono pita: šta je dozvoljeno? A društvo bez čašćenja više ne zna da daruje - ono samo razmjenjuje.

Vrijednosti se mjere učincima, ne namjerama. Brojevima, ne pogledima. A ono što se ne može izmjeriti - srce, stid, tiha odanost - proglašava se nevažnim.

I najopasnije: takvo društvo počinje da se boji čiste dobrote. Jer ona razotkriva. Ona podsjeća. Ona nema cijenu i baš zato uznemirava sistem koji sve mora imati u tabeli.

Zato danas često vidimo ljude koji glasno govore o vrijednostima, a nikad ne bi častili bez očekivanja, prećutali tuđu slabost, stali u odbranu nekoga ko im ništa ne može vratiti…

To nije licemjerje pojedinaca, to je simptom kolektiva. Možda je zato danas najveći oblik pobune biti častan bez publike i častiti bez razloga. Jer u svijetu koji je zadržao riječ „vrijednosti“, ali zaboravio njihovo porijeklo, svaki čin iz čistog srca postaje subverzija.

Ipak, ono najvažnije: čast i čašćenje se nikada ne gube potpuno. One se samo povuku u manjinu. U rijetke. U tihe. U one koji ne nose transparent, ali nose kičmu.

Zato još uvijek postoji nada. Ne u obnovi velikih sistema vrijednosti, nego u malim, svakodnevnim činovima koji nemaju publiku.

Jer dokle god postoji makar jedan čovjek koji časti jer mu je srce puno, a ne jer je red - riječ “vrijednosti” još nije potpuno prazna.

I možda baš tu, u toj tihoj, nenajavljenoj ljudskosti, počinje obnova.
Ne sistema.
Nego čovjeka.

A najveća crkva?
Ona i dalje nema zidove.
I dalje je u srcu.