U idealnom
smislu, sport je jedno od rijetkih mjesta gdje razlike prestaju da budu
presudne. Na terenu nije važno ko si, odakle si, kome pripadaš, važno je kako
igraš, kako se boriš, kako pobjeđuješ i kako gubiš. Zato sport ima snagu koja
nadilazi rezultat. On je, u svojoj suštini, prostor zajedništva.
Ali taj
prostor nije neutralan sam po sebi. On to ostaje samo dok se čuva njegova
mjera.
Onog trenutka
kada se sportski uspjeh počne koristiti kao nosač ideoloških, političkih ili
identitetskih poruka koje dijele, sport prestaje da spaja. Ne zato što je neko
pobijedio ili izgubio, nego zato što se pobjedi dodaje značenje koje ne
pripada sportu.
Povod može
biti rukomet u Hrvatskoj. Sjutra fudbal u Srbiji. Prekosjutra košarka u Crnoj
Gori. Isti obrazac, druga boja dresa. Balkan je u tome posebno osjetljiv, ali
mehanizam je univerzalan: kolektivna euforija se koristi kao trenutak u kojem
se „usput“ ubacuje simbol koji nije zajednički svima.
Tada se sport
instrumentalizuje.
Često se čuje
rečenica: „Ne miješajmo sport i politiku.“ Ali to je zamjena teza. Jer politika
je već umiješana onog trenutka kada se insistira na simbolu koji nosi
istorijski teret isključivanja, nasilja ili fašizma. Tada sport ne ostaje
neutralan, on postaje platforma normalizacije.
I ovdje nije
presudno pitanje ukusa. Niti „ko koga voli“. Presudno je pitanje odgovornosti. Sportisti nijesu samo
privatne osobe. Oni su javne figure, uzori, nosioci pažnje. Njihovi izbori,
posebno u trenucima nacionalne euforije, oblikuju društveni prostor.
Kada
sportisti, svjesno ili ne, insistiraju na simbolima koji dijele javnost, oni
šalju poruku da je identitet važniji od zajedništva, da je pripadnost važnija
od dostojanstva, da je „naše“ važnije od „ljudskog“. To nije patriotizam. To je
politizacija
emocije.
Sport tada prestaje
da bude mjesto susreta. Postaje mjesto prepoznavanja „svojih“ i isključivanja
„drugih“.
Posebno je
opasno što se sve to dešava pod izgovorom „emocije pobjede“. Jer euforija je
stanje u kojem se kritička svijest lako suspenduje. A baš tada se simboli najlakše
normalizuju. Ono što bi u mirnom trenutku izazvalo pitanje, u slavlju prolazi
kao „nebitno“.
Ali ništa što
dijeli nikad nije nebitno.
Ako dijete
vidi da se uspjeh slavi uz poruke koje nose mržnju ili revizionizam, ono ne uči
sport. Ono uči da je rezultat važniji od
vrijednosti. A to je kraj sporta kao vaspitne sile.
Sport nije
problem.
Uspjeh nije problem.
Emocija nije problem.
Problem je kada sport prestane da bude most, a postane linija razdvajanja. Jer ovakvi postupci ne jačaju zajedništvo, nego produbljuju rovove. Ne jačaju državu, nego slabe društveno tkivo. Ne čuvaju identitet, nego ga zarobljavaju u prošlosti.
Društvo koje
to ne prepoznaje na vrijeme, ne gubi samo sport, gubi prostor u kojem je još
moglo da bude zajedno, makar na trenutak.
A to je mnogo
veći poraz od bilo kog izgubljenog meča.
