U Jungovoj psihologiji, nesvjesno nikada ne govori bez razloga. Ono ne govori zato što svijest ne zna, već zato što ne može još da podnese ono što zna. Kada bi istina bila izgovorena direktno, svijest bi je ili odbacila, ili bi se slomila pod njenom težinom. Zato nesvjesno bira simbol.
Za Junga,
simbol nije znak.
To je ključna razlika. Znak
ima jasno, dogovoreno značenje. (npr. crveno svjetlo - stani). Simbol ukazuje na nešto
što još nije potpuno svjesno, nešto što nadilazi racionalno objašnjenje.
Jung je
govorio da je simbol “najbolji mogući izraz nečega što je još uvijek
nepoznato”.
Drugim
riječima: simbol ne skriva značenje, on ga pokušava roditi
Simbol nije šifra koju treba „provaliti“. Simbol je most
između dva nivoa bića koja još nijesu u ravnoteži.
Najčešće,
ono što svijest nema hrabrosti da čuje jeste:
- da je jedan životni smjer iscrpljen
- da jedna uloga više ne odgovara duši
- da postoji želja koja se ne uklapa u moralnu sliku o
sebi
- ili da se mora nešto napustiti da bi se nešto živo
rodilo.
Svijest
se tada brani racionalizacijama, opravdanjima, moralnim idealima, lojalnostima
prema porodici, naciji, prošlom identitetu. Nesvjesno to vidi i ne ulazi u
sukob. Ono bira sliku umjesto naredbe.
Zato
se pojavljuju:
- kuće sa skrivenim sobama
- putovanja bez povratka
- voda, rijeke, more, šume
- djeca, životinje, stranci
- gradovi iz prošlosti ili mjesta „izvan ili iznad
grada.“
To
su poruke koje ne napadaju ego, ali ga postepeno razmekšavaju.
Jung
kaže: nesvjesno je uvijek kompenzatorsko - ono govori tamo gdje svijest
ćuti. Ali još važnije: nesvjesno je i zaštitničko. Ono zna kada
nešto može biti izrečeno, a kada mora biti samo nagoviješteno.
Zato
simbol dolazi prije odluke. Prije hrabrosti. Prije promjene.
Simbol
čuva istinu dok svijest ne ojača dovoljno da je primi bez samouništenja.
2. Zašto duša prvo govori u snovima
Duša
ne govori snovima zato što voli tamu, nego zato što snovi pripadaju prostoru bez
kontrole ega. U budnom stanju, govorimo ono što je dozvoljeno,
prihvatljivo, logično. U snu - govorimo ono što jesmo.
Snovi
su prvi jezik duše jer su:
- oslobođeni društvene uloge (Persone)
- lišeni potrebe da budu koherentni
- zaštićeni od cenzure razuma
Duša
u snu ne mora da se brani. Zato tu govori istinitije nego igdje drugo.
Važno
je razumjeti: Duša ne koristi snove da bi nas informisala, nego da bi nas pripremila.
Prije
nego što:
- promijenimo odnos
- napustimo ulogu
- prihvatimo unutrašnju istinu
- ili se usudimo da budemo ono što već jesmo
duša
to prvo sanja.
San
je proba stvarnosti. Prostor gdje se nova istina može pojaviti bez posljedica.
Zato
se često dešava da:
- san znamo, ali ga „ne razumijemo“
- ili ga razumijemo, ali ga ne slijedimo
- ili ga pamtimo godinama prije nego što mu damo
mjesto u životu
Jung
kaže da san dolazi iz centra ličnosti koji je širi od ega - iz Sopstva.
Sopstvo vidi cijeli put, dok ego vidi samo sljedeći korak.
Duša
zato ne govori direktno: „Ovo moraš uraditi.“ Ona govori: „Evo kako izgleda
istina kad je pustiš da bude.“
I
onda čeka.
Kada
san prestane da se ponavlja, to nije zato što je poruka završena -
nego zato što je ili odbijena, ili integrisana.
II
Nesvjesno
govori simbolima jer je mudrije od naše hrabrosti.
Duša govori u snovima jer zna da će tamo biti saslušana bez odbrane.
Snovi
nisu bijeg od stvarnosti.
Oni su njen najdublji nacrt.
A
svijest, kad jednom sazri, shvati: nije san bio zagonetka, nego je život kasnio
za snom.
