Patriotizam
je, u svojoj izvornoj formi, tiha stvar. On ne traži potvrdu, ne zahtijeva aplauz i ne mora se stalno dokazivati. To je
osjećaj odgovornosti prema prostoru u kojem živiš, prema ljudima s kojima
dijeliš sudbinu i prema istoriji koju ne biraš, ali je nosiš.
Problem nastaje
onda kada patritozam izgubi mjeru.
Domoljublje
bez mjere prestaje biti briga i postaje identitet. A identitet, kad se jednom
ukruti, uvijek traži granicu - neki „mi“ i neki „oni“. U tom trenutku ljubav
prema svome više ne stoji sama; ona počinje da se hrani razlikom,
isključivanjem i sumnjom prema drugome.
Na Balkanu se
to prepoznaje lako, jer je istorija teška, rane su svježe, a simboli
preopterećeni. Ovdje patriotizam često nije etička pozicija, nego emocionalni
zaklon. On nudi jednostavnu priču: ponos bez odgovornosti, pripadnost bez rada,
identitet bez samopropitivanja.
Zato je toliko
privlačan u trenucima krize.
Domoljublje
bez mjere ne pita: da li je
ovo pravedno?
Pita samo: da li je ovo naše?
I tu dolazi do
opasne zamjene. Ljubav prema domovini počinje da se mjeri glasnoćom, simbolima,
pjesmama, zastavama, a ne brigom za stvarne ljude. Ko ne učestvuje u toj buci,
biva sumnjiv. Ko postavlja pitanje, biva proglašen izdajnikom. Ko traži mjeru,
biva optužen da „ne voli dovoljno“.
A upravo je
mjera ono što razlikuje patriotizam od nacionalizma.
Patriotizam
čuva dostojanstvo i sebe i drugih.
Nacionalizam traži stalnu potvrdu i stalnog protivnika.
Zato
patriotizam može da živi u tišini, a nacionalizam mora da viče. Zato patriotizam spaja, a nacionalizam okuplja samo pod uslovom da neko bude
isključen.
Posebno je
opasno kada se domoljublje bez mjere veže za uspjeh, slavlje i kolektivnu
euforiju. Tada emocija zamijeni etiku. Sve postaje dozvoljeno jer je „trenutak
poseban“. A baš u tim trenucima se najlakše normalizuju simboli i poruke koje
bi u miru bile neprihvatljive.
Fašizam danas
rijetko dolazi kao otvorena prijetnja. Dolazi kroz „tradiciju“, kroz „ponos“,
kroz „pravo na emociju“, kroz odbijanje svake odgovornosti prema istoriji. Često
pjeva. Često se smije. Često se skriva iza navodne ljubavi prema svome.
Zato je važno
reći: domoljublje koje ponižava druge nije ljubav - to je strah. Domoljublje koje ne poznaje mjeru nije snaga - to je nesigurnost.
Zrela ljubav
prema zemlji ne traži neprijatelja da bi se potvrdila. Ona se mjeri brigom za
slabije, poštovanjem prema drugačijem i sposobnošću da se kaže „ovo nije u moje
ime“.
Društva ne propadaju
zato što ljudi vole svoje.
Propadaju kada ljubav prema svome prestane da ima granicu.
A mjera,
koliko god bila tiha i neatraktivna, ostaje jedina zaštita da patriotizam ne
postane ono od čega se nekad i sam branio.
