Jedna majka, u svojoj nemoći, već danima na društvenim mrežama postavlja status, moleći za pomoć za svoje bolesno dijete čije liječenje zahtijeva veliku sumu novca, njoj samoj nedostižnu. S druge strane, slave se pobjede sportista i veličaju njihovi uspjesi i novčani ugovori - te milion od meča, te deset miliona godišnje, pedest, stotinu miliona... I slavimo ih, organizujemo dočeke, dok s druge strane dijete koje treba samo trenutak pažnje prolazi nezapaženo i od nas koji slavimo ih i od njih koji su slavljeni, i od onih koji organizuju te dočeke.
Svijet
ne ide jednim putem. On se raspada na paralelne tokove. Jedan je bučan,
blještav, numerički: cifre, ugovori, spektakl, dočeci, aplauzi. Drugi je tih,
skoro nevidljiv: jedna majka, jedno dijete, jedna molba koja se ponavlja dok ne
postane pozadina.
Ovaj
naš svijet se raspada uz muziku, konfete i ovacije. Uz podignute telefone, osvijetljena
lica i osjećaj da „smo svi zajedno u nečemu velikom“.
Zlo
danas dolazi ne samo kao nasilje, već i dolazi kao pogrešno slavlje. Kao
trenutak u kojem se kolektivna pažnja veže za ono što ne traži odgovornost.
Aplauz se daje tamo gdje je lak, gdje ne boli, gdje ne traži da se išta
promijeni u nama.
Dok
se slave cifre, ugovori, pobjede i rekordi, u isto vrijeme - tik ispod praga
vidljivosti - stoje životi koji ne mogu da čekaju. Jedna majka. Jedno dijete.
Jedna molba. Bez bine, bez reflektora, bez himne.
I
nije problem što slavimo uspjeh. Problem je što smo zaboravili mjeru. Jer
aplauz je moćan čin. On legitimiše. On govori: ovo je važno. Ovo vrijedi. Ovo
je slika svijeta kakvu prihvatamo.
Kad
aplaudiramo bez pitanja - učestvujemo u brisanju.
Kad slavimo bez svijesti - pristajemo na poredak u kojem je spektakl vredniji
od života.
Najopasniji
trenutak nije kad neko viče pogrešne parole. Najopasniji je kad masa ćuti o
pravim stvarima, a glasno slavi sporedne. Jer tada zlo ne mora ništa da nameće,
dovoljno je da bude u pozadini.
Svijet
se ne raspada zato što ima onih koji ne mare. Raspada se zato što ima previše
aplauza koji zamjenjuju savjest.
A
možda će se jednom ponovo sastaviti, ne uz ovacije, nego uz tišinu u kojoj neko
kaže: ovo nije pravo mjesto za slavlje.
PAŽNJA KAO POSLEDNJI OBLIK
ODGOVORNOSTI
U
vremenu kada svi imaju glas, pažnja je postala najrjeđi resurs. Ne novac. Ne
informacije. Ne moć. Pažnja.
Na
šta gledamo, tome dajemo pravo da postoji. Od čega sklanjamo pogled, to polako
nestaje - ne zato što nije stvarno, nego zato što nije izdržalo konkurenciju
buke.
Dijete
koje traži pomoć ne gubi zato što nema pravo na život. Gubi zato što nema
spektakl. Nema dramaturgiju pobjede. Nema osjećaj kolektivne euforije. Ono
traži nešto teže: da se neko zadrži. Da se neko ne okrene. Da neko osjeti
nelagodnost i ostane u njoj.
Zato
je pažnja čin etike. Pažnja je odluka da ne konzumiraš svijet, nego da mu odgovoriš.
Mi
često mislimo da odgovornost počinje djelovanjem: donacijom, protestom, velikim
gestom. Ali odgovornost počinje mnogo ranije - u trenutku kad odlučiš šta
nećeš ignorisati.
Ne
možeš pomoći svima. Ali možeš odbiti da normalizuješ ravnodušnost. Možeš ne
dijeliti aplauz automatski. Možeš zadržati pogled na onome što ne nudi utjehu,
nego istinu.
Pažnja
je posljednji oblik slobode u svijetu novaca i algoritama. I posljednji oblik
savjesti u svijetu brzine.
Kad
pažnja ode isključivo ka uspjehu - društvo postaje hladno.
Kad se makar dio pažnje vrati ka ranjivom - još ima nade.
Svijet
se neće promijeniti zato što smo svi postali dobri.
Promijeniće se ako dovoljno ljudi odluči da ne gleda na pogrešnu stranu.
A
to je već mnogo više nego što izgleda.
