Većina ljudi ne živi u ropstvu zato što ih neko fizički prisiljava, nego zato što su pristali da njihove misli, strahovi i identiteti budu upregnuti u tuđe ciljeve.
Najdublje zarobljenosti nijesu spoljašnje. One su unutrašnje i dobro
organizovane.
Sistemi koji
vladaju svijetom rijetko traže od nas da budemo zli. Traže samo da budemo
poslušni, da ne postavljamo suštinska pitanja i da se poistovjetimo sa nečim
većim od sebe - nacijom, vjerom, ideologijom, „višim ciljem“. Čim se
poistovjetimo, postajemo upotrebljivi.
Rat ne počinje
oružjem, nego rečenicom: „Ovo
je nužno.“ Mržnja ne počinje bijesom, nego opravdanjem. Zlo ne
počinje u ekstremima, nego u malim odricanjima od sopstvene savjesti.
Biti nečiji alat
znači odustati od unutrašnje odgovornosti. Znači reći: „Ja samo izvršavam.“ „Takva su vremena.“
„Svi to rade.“
Ali savjest ne
priznaje kolektivna opravdanja.
Sloboda ne
dolazi kad se svijet promijeni. Dolazi u onom tihom trenutku kad čovjek kaže: „Ovdje postavljam granicu. Ne idem
dalje.“ Ne iz prkosa. Ne iz mržnje. Nego iz jasnoće.
To nije
spektakularna sloboda. Nema pohvalnica, nema zastava, nema dočeka. Često
izgleda kao gubitak, usamljenost ili povlačenje u tišinu.
Ali baš tu
počinje ljudsko dostojanstvo.
Odbiti da
budeš alat znači odbiti da tvoje ruke rade protiv tvog srca. Znači ne pristati da tuđa ideologija govori tvojim glasom. Izabrati da ostaneš
čovjek čak i kad je lakše postati funkcija.
Takvi ljudi
rijetko mijenjaju svijet brzo. Ali oni čuvaju ono bez čega svijet ne vrijedi
mijenjati - istinu, mjeru i unutrašnju slobodu.
Možda je to
jedina revolucija koja ne proizvodi nove tamnice.
