“Ovo nije vrijeme istine ni pravde ni sanjara. Ali nema tog vremena u kome ne ostane poneka obično, dobra, nježna duša. Što rjeđa, tim ljepša“. - N. B. Hubijar
Današnje
vrijeme je vrijeme brzine, koristi i glasnih sigurnosti. Vrijeme u kojem se
misao skraćuje da bi bila probavljiva, a osjećaj se skriva da ne bi bio
slabost. Vrijeme u kojem se nježnost doživljava kao naivnost, a dobrota kao
greška u računanju.
Ipak, kao što kaže N. B. Hubijar “nema tog vremena u kojem ne ostane poneka obična,
dobra, nježna duša.”
Neprimjetna.
Neupotrebljiva. Nesklona sistemima.
Takve
duše ne mijenjaju svijet manifestima. One ga mijenjaju time što ne postaju nalik njemu. Dok se drugi valjaju u kalu opravdanja, one biraju da ostanu čiste bez objašnjenja. Dok se traže
savezi, one biraju savjest.
One
ne viču istinu - one je žive.
Ne traže pravdu - one ne čine nepravdu.
Ne sanjaju naglas - ali ne prestaju da sanjaju.
Zato
su rijetke. A rijetkost uvijek izgleda usamljeno.
Takva
duša često ne pripada nijednoj zastavi, nijednoj ideologiji, nijednom taboru.
Ona pripada onome što je u čovjeku tiho i postojano. Ne zna da se “snađe”. Ne zna
da zažmuri kad je lakše. Ne zna da izda sebe radi mira.
I
zbog toga izgleda krhko. A u stvari - ona
je najčvršća stvar na svijetu.
Jer
sve se može slomiti osim onoga što odbija da postane zlo.
Možda
ovo nije vrijeme istine. Ali istina nije stvar vremena.
Možda nije vrijeme pravde. Ali pravda počinje u pojedincu.
Možda nije vrijeme sanjara.Ali bez njih, ne bi bilo ni buđenja.
I
zato: što su te duše rjeđe, to su ljepše. Ne zato što žele da budu posebne, nego zato što nijesu pristale da budu
druge.
O cijeni nježnosti
Ali
nježnost ima cijenu. I ona se ne plaća riječima, nego gubicima.
Nježna
duša često izgubi prednost, izgubi red, izgubi mjesto za stolom. Ne zato što ne
zna, nego zato što ne želi da pobijedi po svaku cijenu. Dok drugi uče kako da
budu tvrđi, ona uči kako da ostane propusna i zato biva povrijeđena.
Nježnost
znači vidjeti više nego što je prijatno. Osjetiti tuđu bol čak i kad nije
tvoja. Zadržati otvoreno srce u svijetu koji ga stalno testira.
Takva
duša često plati nerazumijevanjem. Proglašena je slabom, sporom,
neprilagođenom. Neko će joj reći da “život tako ne funkcioniše”. I možda je to tačno.
Ali ono što funkcioniše nije uvijek ono
što je ispravno.
Jer
nježnost nije suprotnost snazi. Ona je snaga koja je mogla da otvrdne – i nije.
U
svijetu u kojem se ljudi štite zidovima, nježna duša bira da bude most. I zna
da će po tom mostu mnogi preći, a rijetki se okrenuti da kažu hvala. Ipak, ona
ne prestaje da bude prolaz, jer zna: bolje
je biti ranjiv nego zatvoren.
Najveća
cijena nježnosti je usamljenost. Ne ona glasna, već ona tiha, kad shvatiš da
vidiš dalje od većine, ali nema nikoga da korača sa tobom. Moraš ići sam. I
ostati dobar - sam.
Ali
u tome leži njena prava vrijednost.
Jer
kad sve drugo propadne - sistemi, ideologije, opravdanja - ostaje samo ono što
je neko bio dok je mogao da bira. A nježna duša bira isto, čak i kad je teže.
Zato
ona ne spašava svijet. Ali spašava smisao
svijeta.
I
to je cijena koju plaća - da bi neko, negdje, mogao da povjeruje da čovjek još
uvijek vrijedi.
