Vjerujem da je svako u određenom periodu života prošao kroz jedan oblik anksioznosti. Načini prevazilaženja su za svakog pojedinačno različiti. Neko je potiskuje, neko pribjegava sedativima, neko pokušava da je “razumije”, da uđe u njen korjen i iščupa ga iz svoje psihe.
Anksioznost
se često doživljava kao neprijatelj. Kao kvar. Kao nešto što treba ukloniti što
prije. Ali ona rijetko dolazi niotkuda. Češće dolazi iz mjesta koje je dugo
bilo tiho.
Ljudi
koji prolaze kroz anksioznost često kažu isto, iako različitim riječima:
„Ne znam šta mi je. Sve je u redu, a nije.“
Tijelo
je napeto. Disanje plitko. Misli se vrte u krug. Postoji osjećaj prijetnje, ali
bez jasnog razloga. Kao da se nešto važno dešava ispod površine, a svijest ne
može da uhvati šta.
To
stanje zbunjuje jer ne liči na strah od nečega konkretnog. Nema opasnosti
ispred nas, ali postoji alarm u nama.
Možda
je važno reći ovo: anksioznost nije znak slabosti. Često je znak preosjetljivosti na nešto što je dugo bilo
potisnuto.
Kad
nesvjesno pokuca
U
svakom čovjeku postoji sloj koji ne živi u riječima. U njemu su sjećanja koja
nijesu do kraja doživljena, emocije koje nijesu smjele biti pokazane, strahovi
koji su morali biti zaboravljeni da bismo nastavili dalje.
Većinu
vremena taj sloj ćuti. Ali ponekad - zbog umora, promjene, gubitka, tišine, usamljenosti,
ili jednostavno zrelosti - on se aktivira.
Anksioznost
je često taj trenutak: kad ono što je bilo „ispod“ pokuša da uđe u svijet
svijesti. Problem nije u tome što dolazi. Problem je što ne znamo šta da radimo s tim. Um
pokušava da objasni, ali ne uspijeva. Tijelo reaguje kao da je u opasnosti. I
tako se krug zatvara.
Prirodna
reakcija je da se anksioznost utiša: tabletom, distrakcijom, objašnjenjem,
poricanjem. I to ponekad jeste potrebno, naročito kad je stanje prejako. Ali
ako se uvijek samo utišava, a nikad ne sluša, ona se vraća. Ne zato što je
tvrdoglava, nego zato što nosi poruku koja još nije primljena.
Paradoks
anksioznosti je u ovome: što je više pokušavamo izbaciti iz sebe, to se “jača”
vraća. Ne da traži borbu. Traži prostor.
Anksioznost
kao prelaz, ne kao kazna
Postoji
jedna tiha mogućnost o kojoj se rijetko govori: da anksioznost nije znak da
nešto ide po zlu, nego da se nešto pomiče.
Ne naprijed u smislu uspjeha. Nego dublje u smislu istine. Ona često dolazi u
trenucima kad stari načini življenja više ne funkcionišu, a novi još nijesu
pronađeni. To je neugodno, ali i značajno stanje: tzv. stanje između.
Ako
se u tom prostoru nađe podrška, strpljenje i blaga disciplina, anksioznost može
postati prolaz kroz koji se ulazi u zreliji odnos sa sobom.
Ako
se u tom prostoru ostane sam, ona postaje patnja.
Ne
rješenje, nego put
Anksioznost
nema brzo rješenje. Ali ima put. Put na kojem se uči da se osjeti bez panike, da
se diše bez žurbe, da se ne mora sve razumjeti da bi se živjelo, da nelagodnost
nije neprijatelj nego glas
Na
tom putu pomažu ljudi, terapija, praksa, tijelo, tišina - različito za svakoga.
Nema univerzalne metode, ali postoji zajednički pravac: prestanak bježanja od sebe.
Anksioznost
nije kraj. Ona je stanje u kojem se nešto u nama traži da bude viđeno. Ne
odmah. Ne nasilno. Nego polako, uz podršku, uz dah.
I
to je često početak, a ne slom.
JUNGOVSKI POGLED NA ANKSIOZNOST
Za
Junga, anksioznost nije bolest u klasičnom smislu. Ona je signal. Ne signal da nešto spolja nije
u redu, nego da se unutra nešto ne može
više držati potisnuto.
1. Anksioznost kao glas nesvjesnog
Jung
bi rekao: kad svjesni um predugo ignoriše određene djelove psihe, oni ne
nestaju, povlače se u nesvjesno.
Ali nesvjesno nije tiho mjesto. Ono traži priznanje.
Anksioznost
je jedan od njegovih načina da kaže: nešto važno je ostavljeno po strani.
To može biti: potisnuti strah, tuga koja nikad nije oplakana, bijes koji nije
smio biti izražen, život koji se živi suprotno unutrašnjoj istini
2.
Sjenka koja kuca na vrata
U
Jungovom jeziku, anksioznost je često aktivirana
Sjenka. Sjenka nijesu „loše osobine“. To su djelovi nas koji nijesu imali pravo na postojanje.
Ako
je neko morao biti - uvijek jak, uvijek dobar, uvijek razuman, uvijek uspješan
- onda su slabost, strah, sumnja i ranjivost završili u Sjenki.
Dakle,
sve ono što u sebi nijesmo smjeli biti - strah, slabost, bijes, zavist, tuga,
potreba za nježnošću - ne prestaje da postoji zato što smo ga potisnuli. Ono se
povlači u tamu psihe i odatle djeluje.
Kad
se Sjenka ne integriše, ona se ne javlja kao misao, nego kao stanje. Nemir bez razloga. Napetost bez prijetnje. Anksioznost
bez jasnog uzroka.
Čovjek
tada ne zna šta ga muči, ali osjeća da ga nešto stalno sustiže.
Neintegrisana
Sjenka često se projektuje - u druge ljude („oni su problem“); u društvo
(„svijet je pokvaren“); u tijelo (simptomi, napetosti, umor); u stalni osjećaj
ugroženosti.
Što
je više potiskujemo, to se vraća snažnije, ali i nejasnije. Zato anksioznost
djeluje kao magla: ne vidiš neprijatelja, ali znaš da nijesi siguran. I što je
jače potisnuta, to se javlja intenzivnije - konflikti, projekcije, tijelo.
Najveći
paradoks Sjenke je da ona ne traži da zavlada, traži da bude priznata. Onog
trenutka kad čovjek sebi dozvoli da kaže: „I ovo sam ja“, počinje smanjenje unutrašnjeg pritiska.
Integracija
Sjenke ne znači da ćemo postati ono čega se bojimo. Znači da ćemo prestati da
bježimo od djelova sebe. A kad bježanje prestane, anksioznost gubi razlog da viče.
Ne
treba zaboraviti da Sjenka ne nestaje zato što je ignorišemo. Ona samo mijenja
oblik.
3. Sukob između
života kakav se živi i života kakav traži duša
Jung
je vjerovao da psiha ima sopstveni
pravac razvoja. On ga je zvao proces individuacije. Kad čovjek živi u
skladu sa tim pravcem, unutra postoji osjećaj smisla. Kad ne živi, javlja se
nemir.
Anksioznost
je često znak da - persona (uloga koju igramo) više ne odgovara onome što jesmo;
život ide „kako treba“, ali ne i kako
je istinito; duša traži promjenu, a um se opire. Zato se anksioznost
često javlja u periodima: spoljašnjeg uspjeha, životne stabilnosti, „sve je u
redu“ faze.
Unutra
- ništa nije u redu.
4. Zašto razum
ponekad ne pomaže
Jung
je jasno razlikovao racionalno objašnjenje i psihičku istinu. Čovjek može
savršeno znati da nema razloga za strah, a ipak osjećati snažnu anksioznost.
Zašto?
Jer
nesvjesno ne govori jezikom logike. Ono govori osjećajem. Anksioznost je afekt, ne misao. I zato se ne smiruje
objašnjenjem.
5.
Anksioznost kao poziv, ne kao neprijatelj
Ovo
je možda “najjungovskije”: anksioznost nije nešto što treba „pobijediti“. Ona je nešto što treba saslušati.
Ne da bi se odmah razumjela, nego da bi se priznalo da postoji.
Kad
se anksioznost doživi samo kao smetnja, ona jača.
Kad se doživi kao poruka, ona počinje da se mijenja.
Ne
nestaje odmah. Ali gubi oštrinu.
Tiha Jungova rečenica: „Ono
sa čime se ne suočimo u sebi, vraća nam se kao sudbina.“ Anksioznost je često
prvi trenutak tog povratka. Ne da bi nas slomila. Nego da bi nas vratila sebi.
II.
Kako izgleda rad sa anksioznošću u Jungovom smislu
Jung
se anksioznosti nije približavao kao problemu koji treba ukloniti, nego kao poruci koja traži prevod.
Prvo
što se u tom radu dešava jeste - usporavanje. Ne pokušava se „smiriti stanje“. Pokušava
se razumjeti šta se želi reći kroz
njega.
U
Jungovskom pristupu, pitanje nije: Kako da ovo prestane? nego: Šta u
meni traži pažnju?
Rad
često ide kroz: razgovor sa osjećajem, ne protiv njega; snove, jer oni govore
tamo gdje razum ćuti; simboliku (na šta anksioznost „liči“ - talas, pritisak,
bezdan); prepoznavanje životnih konflikata koji su dugo ignorisani
Jung
je vjerovao da psiha sama teži ravnoteži. Anksioznost je znak da je ravnoteža
narušena - ne zato što je nešto „pogrešno“, nego zato što je nešto važno zanemareno.
U
tom radu nema nasilnog „pozitivnog mišljenja“. Nema bježanja u racionalizaciju.
Postoji tiho pitanje koje se ponavlja: „Gdje ne živim svoju istinu?“ Kad se to
pitanje počne osjećati, a ne samo razumjeti, anksioznost često počinje da se
transformiše. Ne nestaje odmah. Ali postaje putokaz, ne neprijatelj.
I
tada se dešava nešto važno: čovjek više ne želi samo da se „riješi simptoma“, nego
da se vrati sebi.
Sjenka i samskare – isti trag, dva
jezika
Jung
i joga govore različitim jezikom, ali prate isti trag: čovjek nosi u sebi
neosviještene slojeve koji upravljaju njegovim životom dok on misli da bira
slobodno.
Jung
ih naziva Sjenka.
Joga ih naziva samskare.
Ime
je različito, ali iskustvo je isto.
Šta
su samskare (joga)
Samskare
su utisci u psihi nastali kroz iskustva, naročito ona jaka, bolna ili
ponavljana.
One
su: neproživljene emocije; nezavršene reakcije; obrasci straha, želje, odbrane.
Svaki put kad se iskustvo ne obradi svjesno, ono ostavlja trag. Taj trag postaje navika reagovanja.
Samskare
su razlog zašto: reagujemo prije nego što mislimo, osjećamo strah bez spoljne
prijetnje, ponavljamo iste životne obrasce.
Gdje
se Sjenka i samskare dodiruju
Sjenka
i samskare su isti psihički materijal, posmatran iz dva ugla.
-
Jung govori: „Ono što nije osviješteno, vraća se kao sudbina.“
-
Joga kaže: „Samskare stvaraju krug patnje.“
Oboje
govore isto: unutrašnji tragovi oblikuju stvarnost dok ih ne postanemo svjesni.
Zašto
se to javlja kao anksioznost
Kad
se Sjenka / samskare aktiviraju, psiha šalje signal: nešto u tebi traži
pažnju. Ali um često ne zna šta. Zato se javlja: nemir bez uzroka, osjećaj
prijetnje bez opasnosti, napetost bez konkretne misli. To je sukob između: onoga
što želimo da budemo, i onoga što jesmo, ali ne priznajemo.
Razlika
u pristupu: Jung i joga
Jung
ide putem svijesti:
- dijalog sa
sadržajem
- simboli, snovi,
refleksija
- integracija Sjenke
kroz razumijevanje
Joga
ide putem tijela i tišine:
- smirivanje nervnog
sistema
- razrješenje
samskara kroz dah, pažnju, meditaciju, joga nidru
- rastvaranje
utisaka bez analize
Jedan
put ide odozgo nadole.
Drugi iznutra prema tišini.
Ali cilj je isti: oslobađanje energije zarobljene u potisnutom iskustvu.
Zajednička
tačka: svjesnost bez borbe
Ni
Jung ni joga ne pokušavaju da „unište“ Sjenku ili samskare. Jer ono protiv čega
se borimo - jača. Oni uče: da se vidi, da se prizna, da se ostane prisutan
Kad
se unutrašnji sadržaj ne gura, on se prirodno transformiše.
U
oba učenja, anksioznost nije neprijatelj. Ona je glas onoga što je
zaboravljeno. Kad joj pristupimo - bez sedacije svijesti, bez poricanja, bez
moralne osude - ona počinje da gubi oštrinu.
Ne
zato što je „riješena“, nego zato što je saslušana.
Kako
joga nidra razgrađuje samskare
Joga
nidra samo je jedna od tehnika joge. Nije samo tehnika opuštanja. Ona je stanje
svjesnog odmora u kojem se um povlači sa površine, a tijelo ostaje potpuno
budno. U tom stanju se dešava ono što je inače rijetko moguće: psiha
prestaje da se brani.
Šta
joga nidra radi drugačije
U joga nidri: tijelo ulazi u duboku parasimpatičku
dominaciju; mozak prelazi u alfa i teta talase; kontrolni um slabi, ali svijest
ostaje prisutna
To
je ključno.
Samskare
se ne razgrađuju naporom. One se razgrađuju u sigurnosti.
Kako
se samskara „otapa“
U joga nidri se ne traži sjećanje, ne kopa se po
traumi. Dešava se ovo:
1. tijelo
se potpuno umiri
2. dah
se spontano produbi
3. pažnja
postaje mekana
4. potisnuti
utisci dobijaju prostor da se pojave bez prijetnje
Kad
nema borbe, nema ni otpora.
Samskara
tada: izgubi emocionalni naboj, prestane da traži reakciju, povlači se sama.
Nema
katarze. Nema „čišćenja“. Ima razvezivanja.
Vrlo bitno je znati da je joga nidra efikasna i bez
razumijevanja. Ne moraš znati: šta je samskara, odakle dolazi, kad je
nastala.
Tijelo
zna.
Joga
nidra djeluje ispod narativa. Zato pomaže i onima koji „ništa ne razumiju“, ali
osjećaju nemir.
Joga nidra je suprotna potiskivanju jer sedativ
umrtvljuje signal. Nidra stvara prostor da signal završi svoj ciklus. To je
ogromna razlika.
Šta
Jung kaže o tijelu kao nosiocu Sjenke
Jung
je bio jedan od rijetkih psihologa koji je jasno rekao: psiha ne živi samo u
mislima.
Ona
živi u tijelu.
Sjenka se ne izražava samo kroz snove i riječi. Ona se izražava kroz: napetost mišića, držanje tijela, hronični umor, somatske simptome.
Tijelo
pamti ono što um nije mogao da obradi.
Zašto
tijelo nosi Sjenku
Kad
emocija nije smjela da se izrazi, tijelo je preuzelo teret.
Primjeri:
1. strah
- stegnuta prsa
2. potisnut
bijes - napeta vilica
3. neizrečena
tuga - plitko disanje
To
nijesu metafore. To su fizički obrasci.
Jungovo
ključno upozorenje
Jung
kaže:
„Što
manje Sjenku unosimo u svijest, to se ona snažnije somatizuje.“
Drugim
riječima: ako ne slušamo unutrašnji konflikt, tijelo će početi da govori
umjesto nas.
Anksioznost
kao tjelesni fenomen
Zato anksioznost često dolazi bez misli: ubrzan puls, znoj, nemir u stomaku.
To
je Sjenka koja se aktivirala tjelesno, jer nije imala drugi kanal.
Integracija
nije mentalna pobjeda
Jung
nikad nije govorio o „kontroli“ Sjenke.
Integracija
znači:
1. prepoznati signal
2. ostati
prisutan u tijelu
3. ne
pobjeći u objašnjenje
Tijelo
se ne smiruje zato što smo „shvatili“.
Ono se smiruje kad se osjeti sigurno.
Tu
se Jung i joga sreću
Jung je naslutio ono što joga zna vjekovima:
- tijelo je vrata psihe
- smirenje tijela smiruje duboke slojeve uma
- rad sa tijelom nije bijeg od svijesti, nego njen temelj
Kad
se razumijevanje završi, a put počne
Anksioznost
nas često dovede do znanja. Čitamo, slušamo, povezujemo Jungovu Sjenku sa
samskarama, tijelo sa nesvjesnim, um sa dahom. I to je važno. Ali u jednom trenutku - razumijevanje prestaje da pomaže.
Ne
zato što je pogrešno, nego zato što nije dovoljno. Jer anksioznost ne traži još
misli. Traži mjesto u kojem smije da se dogodi bez otpora.
Tu
se Jung i joga susreću u tišini.
Jung
nas uči da ono što potisnemo ne nestaje - ono se vraća kao simptom.
Joga nas uči da se ono što dobije prostor - razvezuje samo.
Ni
jedno ni drugo ne traži borbu. Traže prisutnost.
Tijelo
je tu ključ. Ne kao problem koji treba popraviti, nego kao svjedok koji pamti i
zna.
Kad
legnemo u joga nidru, kad sjednemo u introspekciji, kad samo dišemo bez cilja -
mi ne „radimo na sebi“. Mi prestajemo da bježimo.
I
tada se dešava nešto tiho, ali presudno: anksioznost više nema protivnika. A
bez protivnika - ona gubi razlog da viče.
Zato
pravi put nije:
– „kako da je uklonim“
nego
– „kako da ostanem kad se pojavi“.
To
je savjest tijela.
To je integracija Sjenke.
To je razgradnja samskare.
Ne
spektakularno.
Ne brzo.
Ali stvarno.
I
možda je to najveća zabluda savremenog svijeta: da unutrašnji mir mora
izgledati kao pobjeda.
Ne
mora.
On
često izgleda kao trenutak u kojem prvi put ne pobjegnemo od sebe.
