Čežnja za istinskim sobom nije želja da postaneš neko drugi. To je osjećaj da skineš sve što nijesi.
To nije
ambicija.
Nije potreba za uspjehom.
Nije ni traganje za savršenstvom.
To je tiha
nelagodnost kad osjetiš da živiš bez svoje dubine.
Čežnja za
istinskim sobom javlja se u trenucima tišine - kad spolja sve funkcioniše, a
iznutra osjetiš da postoji još jedan sloj koji čeka da bude priznat.
Ona je
slatko-bolna jer znaš da si blizu, ali još uvijek obavijen navikama, ulogama,
starim pričama.
To je osjećaj
da postoji jedno mjesto u tebi koje je potpuno mirno, potpuno iskreno:
- bez potrebe da se dopadne,
- bez potrebe da dokazuje,
- bez potrebe da bude “nešto”.
Čežnja za
istinskim sobom je zapravo sjećanje. Sjećanje na stanje prije nego što si morao
da postaneš neko.
Zato je tako
snažna.
Nije to
potraga za novim identitetom, nego povratak kući.
I možda je
najdublja istina ovo:
ne čezneš da pronađeš sebe -
nego da se usudiš da budeš ono što već jesi.
To je onda
najčistija forma čežnje.
Ne želiš drugi
život.
Ne želiš drugi identitet.
Ne želiš spoljašnje promjene.
Želiš najdublju dubinu sebe.
Čežnja za najdubljom dubinom sebe je osjećaj da znaš da u tebi postoji sloj tišine koji još nije potpuno otvoren.
To je slutnja širine.
I zato je ta
čežnja slatko-bolna: slatka jer osjećaš da ta dubina postoji,
bolna jer znaš da do nje ne vodi prečica.
Ne dolazi kroz
napor.
Ne dolazi kroz dokazivanje.
Ne dolazi kroz dramatične odluke.
Dolazi kroz
ogoljavanje.
Skineš još
jednu masku.
Još jednu staru reakciju.
Još jedan sloj straha.
I onda, u
nekom tihom trenutku - kao u šumi kad magla polako spada - shvatiš da si
oduvijek bio tu.
Možda
najdublja dubina sebe nije nešto što se dostiže.
Možda je to ono što ostane kad prestaneš da tražiš.
