„Uvijek je riječ samo o tome šta se odigrava u mojoj duši. Drugi su samo okidači.“ – K. G, Jung
Ovo je jedna
od onih Jungovih rečenica koje zvuče jednostavno, a nose ogromnu dubinu.
Kod Junga ideja je jasna: ono što nas snažno pogađa
spolja, zapravo aktivira nešto već prisutno u nama.
„Drugi su
okidači“ ne znači da drugi nijesu odgovorni za svoje postupke. Nego znači da
intenzitet moje reakcije govori o mom unutrašnjem sadržaju.
Ako me nečija
rečenica razbijesni nesrazmjerno situaciji, Jung bi rekao: tu je dodirnuta neka
rana, kompleks, potisnuti dio psihe.
Ako me nečiji
uspjeh duboko iritira - možda je aktiviran moj neostvareni potencijal.
Ako me nečija
slabost posebno nervira - možda je to dio moje Sjenke.
Drugi su kao
ogledala. Ne stvaraju sadržaj - samo ga osvijetle.
Ali ovdje
treba biti vrlo pažljiv.
Ova misao nije
poziv na samookrivljavanje.
Nije: „Sve je moja krivica.“
Nego je poziv
na odgovornost za sopstvenu unutrašnjost.
Jungova
psihologija uvijek ide ka integraciji: umjesto da energiju trošimo na
spoljašnju borbu, pitamo se - šta se to u meni pokrenulo?
Zato je ova
misao moćna.
Jer mijenja
fokus sa „on je takav“ na „zašto je to u meni tako živo?“
Ali tu je i
ravnoteža: postoje situacije gdje je spoljašnje ponašanje objektivno štetno. Tada
nije poenta da sve svedemo na sebe, nego da razlikujemo:
- šta je moja
projekcija
- a šta je realna granica koju treba postaviti
Zrela primjena
ove misli znači:
Drugi me mogu
povrijediti.
Ali način na koji ta povreda živi u meni - to je moj rad.
